Dodir ruke
17. ožujka 2026.
Što se u tebi dogodiloDa mi ruku dodirnešDa po dlanuPoruke mi pišeš….Jednom si mi rekaoDa sam po svemu posebna…U tebi je hrabrostA opet toplina…Zašto si
Što se u tebi dogodiloDa mi ruku dodirnešDa po dlanuPoruke mi pišeš….Jednom si mi rekaoDa sam po svemu posebna…U tebi je hrabrostA opet toplina…Zašto si
Nije to bila rana, ni ožiljak mlad,već tihi zamor što godinama tinja,desilo se prosto, ne znam ni ja kad,da se u prah pretvori moja svetinja.Samo
Čašica poezije u doba svakoOmiljeno je piće, fino i lako.Nit’ se pjeni, nit’ se kvari,prijatelj je dobar, znanac stari. Čašica poezijedraga je svakom.Pijem ju često
Jesenje su kiše lile te noći, dok ja sam tvoje oči. Nikad ne bi pomislila da mi ovoliko značiš. Da mi nedostaješ. Ljubav može biti
Ona..još čuva njegove otiske na duši,Još uvijek skuplja tragoveŠto odavno u tuđe svjetove bježe.Svaki put kad diše jače — zaboli,svaki put kad ustane — slomi
Dušu nisam oporavila,svaka mi stanica jeca. Višegodišnja je borba-aliteracija posljedica. Trauma kuca na vrata,nehotično se sručava.. Slijeva ganglije neurona-razapetih noćnih silueta. Otupjelost jest emotivna-ona što
Najdraža…Sa posebnim mirisom…Dala si mi svu ljubavKoja se može datiOnu oku vidljivuI onu nevidljivuAli koja je zapisanaU stranicama moga srcaMoga dnevnikaEvo uzela sam laticuPo laticuU
Stojim nad ponoromlutajući u mislimatražeći smisaokoji ne nalazimdok suze nijemoklize niz obrazehladeći ih oduzavrelog bolašto penje se iz dna dušedok poraženo shvaćamkako sam samai nikome
Kao da me preuzima ciklotimija-obuzdavam crne misli olakšanja. I nikome ne vjerujem posvema-uz izrečeno, kreću promišljanja. Na vjetrometini dvaju raskrižja –izabrala sam odvojenost asketa. Kontemplacija
Kamo god na svijetu da pođemU Požegu uvijek rado dođem…Dragi su mi dalmatinski krš i more,Al’ nema mi ljepše od Požeške gore…Požega, grad mog djetinjstva
Samo ti si znaoKoračati po mojoj dušiBio si u isto vrijemeNježan i grubValda svaka žena žudiBaš takvog muškarca pored sebeOnaj što crta osmjehPo usnamaSvaki dan