Ostalo mi je još samo
da ti se zahvalim.
Ne za ljubav i sreću,
već za otvorene oči.
Možda si ti bio samo jedan gradić
koji je meni bio sav svijet.
Jer žena kad voli
od prosjeka pravi natprosječno,
od mana pravi vrline,
od propalih riječi gradi kule.
I tako je i bilo.
Bilo je do momenta
kada sam poslušala tvoje savjete.
Prestala sam te romantizirati,
gledati kroz ružičaste naočare.
Počela sam slušati
samo ono što zaista jesi.
Zapravo,
bio si običan, oblačan dan
koji sam u svom srcu zapamtila
kao zalazak sunca.
Bio si jedna tačka u mojoj realnosti
koju sam uvećala
barem milijardu puta.
Ja sam bila ona
što u svemu vidi znak,
ne ispušta nadu
i vjeruje u promjenu.
Barem sam bila među njima.
Pa sam umjesto tvoje
prosto proširene rečenice
glumila da čitam romane.
Umjesto na hladne zidove
tvog stana
mislila sam na tvoje rane.
Sad mi ostaje samo
da ti se zahvalim
i počnem živjeti
i misliti kao ti.
Jer stvarno,
zašto romantizirati nešto
što nije romantično?
Zašto pozlatiti nešto
što je očito plastično?
Amra Zahirović
