Postoji trenutak u životu svakog kućanskog aparata kada on odluči da je svoje odradio za čovječanstvo, a taj se trenutak, nekim čudom, uvijek poklopi s istekom garancije. Ne mjesec ranije, ne tjedan prije, nego uredno dan nakon, kao da u onim jeftinim matičnim pločama imaju ugrađenog malog, digitalnog krvnika koji samo čeka da iscuri zakonski rok kako bi izvršio ritualno ubojstvo.
Nekada je perilica rublja bila punopravni član obitelji, stajala je u kupaonici poput pouzdane tetke koja ne priča puno, ali rješava sve probleme. Prala je dvadeset godina, škrgutala, stenjala i tresla se tijekom centrifuge kao da iz nje istjeruju tri demona odjednom, ali je radila. A popravljala se psovkom, čekićem i savjetom susjeda koji je “to već jednom riješio” uz pomoć komada žice i izolir-trake.
Danas kupite robotski usisavač da vam olakša život, a završite tako da provedete popodne spašavajući ga jer se zaglavio na litici koja je zapravo samo prag od kupaonice. Ili je odlučio pojesti vezicu od tenisice pa glumi žrtvu. A kad mu istekne garancija, samo stane nasred dnevnog boravka, pogleda vas onim jednim senzorom i odluči da više ne prepoznaje prašinu kao problem.
Današnji aparati dolaze na svijet s unaprijed programiranom krizom srednjih godina koja nastupa nešto prije isteka garancije. Počinju pokazivati znakove unutarnjeg nemira, ispuštaju zvukove slične plaču dupina i pasivno-agresivno trepere lampicama, bez jasnog razloga odbijajući suradnju.
Sušilicu sam posljednjih mjeseci tretirala kao problematičnog tinejdžera. Nisam je otpisala, razgovarala sam s njom, milovala joj gumbiće i davala joj drugu šansu, stajala sam pred njom i šaputala “Hajde, ljubavi, možeš ti to, samo još ovaj šareni veš…”, a ona bi odgovorila treptanjem lampica u ritmu koji je više ličio na srednji prst nego na komunikaciju.
Dok se dvije košare rublja danima nisu praznile željenom brzinom, u kući s dvorištem i terasom savršenima za besplatno, solarno sušenje, osjećala sam se potpuno paralizirano. Jer jednom kada se navikneš na sušilicu, povratak na konop i kvačice djeluje kao povratak u kameno doba. I odmah se nameće pitanje, što je sljedeće, pranje rublja na potoku?
Nakon pola sata rastavljanja, gledanja u unutrašnjost i guglanja mogućih kvarova, moj muž je napravio ono što moderni čovjek napravi kada tehnologija pokaže zube.
Otišao je po novu sušilicu.
Danas se aparati ne popravljaju. Majstor, ako ga uopće uspijete prizvati, dolazi s aurom neurokirurga, naplati dolazak kao manju operaciju srca, pogleda uređaj, uzdahne, kaže nešto što vjerojatno nećete razumjeti, uzme vam bubreg za radni sat i nestane u sumrak točno pet minuta prije nego što se kvar vrati.
Ekonomija je jasna. Kupi novo, jer novi aparat je pametniji, tiši, ima aplikaciju da vas na mobitel obavijesti kako je upravo prestao raditi i programiran je da vas iznevjeri točno kad mu završi pravna zaštita.
Nekada je postojao vjetar. Besplatni, organski model sušilice bez pretplate. Ali imao je jednu manu, nije dolazio s aplikacijom pa posteljina nije mirisala na “planinsku svježinu s notom marketinga”, nego na sunce, travu i ponekad na susjedov roštilj.
Danas, ako sušilica stane, nastaje kriza, jer kamo s mokrim rubljem? Na terasu ili balkon, kao divljaci?
Isto vrijedi i za perilicu posuđa za koju nas godinama uvjeravaju da troši manje vode, manje struje i manje živaca. Ali nitko ne spominje trenutak kada stane pa stojiš pred sudoperom, gledaš spužvu kao da si pronašla artefakt iz neolita i pitaš se s koje se strane to uopće drži.
Možda se aparati zapravo ne kvare zato što su loši, nego zato što je svijet naučio da je jeftinije zamijeniti nego popraviti.
A mi smo moderna obitelj, radije ćemo kupiti novo i moliti se bogovima elektronike nego dopustiti susjedima da vide naše plahte na vjetru.
Moja nova sušilica je tiša, ljepša i ima više programa nego što ja imam hobija. Ali negdje u njezinoj utrobi onaj mali digitalni sat već je počeo odbrojavati dane do trenutka kada će ponovno postati nešto što će odvesti striček u kamiončiću koji na razglas viče “Stare vešmašine, kade, stare bojlere, kupimo sve što je staro…”
Sunce i vjetar su i dalje besplatni. Ali problem s njima nikada nije bio u tome što ne dolaze s aplikacijom, nego u tome što nas podsjećaju da ne možemo sve kontrolirati, da rublje ponekad mora čekati i suši se sporije nego što bismo htjeli.
A to je danas kvar koji se najteže podnosi.
Jer lakše je kupiti novu sušilicu nego prihvatiti da svijet ne radi uvijek na programu “brzo i bez gužvanja”.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
