Pročitala sam da se u nekim zemljama ukida MTV.
Zamislite, MTV! Onaj kanal zbog kojeg smo moja Bajek i ja znale satima sjediti ispred televizora, s prstom na tipki za snimanje, čekajući da se pojavi omiljeni spot. I ako smo imale sreće, uspjele bismo snimiti cijelu pjesmu, bez reklame za šampon ili uloške usred refrena.
Snimalo se na video kazete, one velike, crne, koje bi škripale kad ih gurneš u videorekorder. VHS, tako se to zvalo i da, osjećam se staro što to još pamtim. A ako bi kazeta zapela, to nije bio kraj svijeta, samo si puhnuo u nju. Magično rješenje za sve tehničke probleme devedesetih.
A kad sam htjela snimiti pjesmu s radija, to je također bio pravi test refleksa i živaca. Morao si pogoditi točan trenutak kad pjesma počinje i nadati se da spiker neće upasti u eter s onim svojim “…a sad novi hit grupe Roxette!”. Uvijek bi barem jedan “Roxette” završio na snimci, kao da mi se ruga iz pozadine. “Ha! Opet nisi stigla.”
To su bila vremena kad si morao čekati da čuješ pjesmu. Danas se sve dobije u sekundi, sa samo jednim klikom. Nema napetosti, nema iščekivanja, nema onog slatkog razočaranja kad shvatiš da si umjesto Madonne snimio pola vijesti.
Mi smo u mladosti imali MTV. Danas mladi imaju algoritam.
Mi smo imali olovku za premotavanje kazete. Oni imaju “preskoči”.
Mi smo imali strpljenje. Oni imaju brzinu interneta i živce kraće od trajanja jedne reklame za pastu za zube.
Ali znate što? Tada je svaka pjesma imala težinu. Jer smo je morali “zaraditi”.
Danas, kad sve dolazi u tri klika, nekako se izgubila čar čekanja, miris kazeta i onaj osjećaj ponosa kad si uspio snimiti bez prekida hit s vrha glazbene ljestvice.
Možda je zato MTV odlazio polako, gotovo neprimjetno, jer s njim odlazi i jedno jednostavnije, toplije vrijeme.
Vrijeme kad je sreća bila imati punu kazetu glazbe i nekoga tko je uspio snimiti cijelu “November Rain”.
Ako ćemo iskreno, voljela bih se vratiti u to vrijeme, kad smo imali naš Spotify, samo s mirisom plastike, prašine i strpljenja.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
