Tu je. I ja sam tu. Dobro je. Život je lijep. U trenucima kad sama ne znam kamo bih sa sobom, s koje planete da skočim i na kojoj zvijezdi da se zaustavim, on je tu.
– Hej mrvice, kuda si odlutala? – iz misli me trgne njegov dragi glas.
Šutke mi pruža ruku i u tišini me usmjeri na pravi put. Vrati mi misli tu gdje pripadaju. Još jedna jesen pokucala je na vrata. Pomalo otužna. No nisu li sve jeseni na neki poseban način sjetne, melankolične i ne bude li u nama sjećanja na prošlost? Nakon dugog toplog ljeta, onog divnog razdoblja u godini u kojem smo svi opušteni, ležerni, rasterećeni i kao krijesnice prepuni D vitamina kojim nas sunce velikodušno hrani, odjednom nas zaogrne hladnoća. Jutra su prohladna, maglovita i siva. Teško nam je ustati iz toplog kreveta i napustiti topli zagrljaj čupave dekice iako iz udaljene kuhinje dopire miris svježe kuhane kave, vrućih peciva iz obližnje pekare i odjek užurbanih koraka koji hitaju pobrinuti se za našu egzistenciju. Sunce se sakrilo iza teških sivih oblaka koji mirišu na kišu, a magla proviruje kroz prozor. Ne želim je pustiti k sebi! San je bio tako nestvaran! Predivan san! Navlačim dekicu preko nosa.
– Još samo pet minuta! Molim te, ne budi me! Neću u ovaj ružan dan!
I ta priča ponavlja se iz jutra u jutro, iz dana u dan. Jesen nas učini tromijima, osjetljivijima. Kao da se i emocije odupiru ovom godišnjem dobu. Ne znam kako vaše, ali moje se bore, bacakaju, unezvijerene kaotično kreću i često me dovode na rub ludila. A lijepa je jesen, plodonosna. Šarena i razigrana. Listovi u svojoj raskoši, ocrtani najljepšim bojama razasuti svuda pod našim nogama, šušte ne brojeći nam korake. Jesen je pjesma u težačkim rukama i priča iznikla iz najmaštovitijih slikarovih snova. Zlatna polja i polegle bundeve čekaju vrijedne ruke da se za njih pobrinu. Grožđe zrije i puca od jedrine i slada. Ali tek kad se raziđe ova magluština i sunce sramežljivo pruži svoje zrake nad naše glave i pozove nas u zagrljaj, tek tada jesen zablista svojim punim sjajem. Šetnja perivojima i cika radosne dječice zacrvenjelih nosića, zaigrane u parkiću. Ruka pod ruku, proslava ljubavi. Volim jesen, a istovremeno ju tako teško prihvaćam. Ne volim svoje promrzle prste iako njima dohvaćam krupno i mirisno, tek pečeno kestenje. Raj za izbirljivo nepce, praznik za gurmane. Previše toga mi je jesen otela, a premalo dala. Nedovoljno da bi se iskupila. On zna. I ako odlutam svojim mislima, udaljena od njega u samo moje tišine, on zna da ću se vratiti. Odbolovat ću svoje boli i napraviti inventuru duboko u sebi, baš kao i svake jeseni. I uzaludan je svaki pokušaj trgnuti me iz tog stanja. Proći će. Uvijek do sada je prošlo. On zna. I ne postavlja suvišna pitanja, tek me ponekad čvršće privije na grudi. I moje mu suze natope košulju, a on me još čvršće uzme u zagrljaj. Jer on jednostavno zna da će sve proći kad padne prvi snijeg i probude se nova sjećanja.Ona sretnija. I vrate me poletniju, dobro prikrivenog još jednog ožiljka na srcu. Skupljam ih kao tetovaže. I jutros lutam unutar sebe. Preispitujem se, a ja sam posljednja osoba na svijetu koja zna odgovore. Neke su stvari predodređene davno prije i mi nikako ne možemo utjecati na njih. Bila sam mlada i neupućena. Nisam mogla znati! To što se jedne jeseni dogodilo, obilježilo je sve moje naredne. Prerano se dogodilo i nisam bila spremna! Zato sam ostala obilježena kroz cijeli svoj život. I ruka u ruci predivan je način da se prebrode krize i ugrije promrzla duša. Ali ruka ne može promijeniti putanju metka, ni izmijeniti prošlost. Ruka u ruci moja je sadašnjost i naša budućnost. Prošlost valja zaboraviti, to svi govore. I svjesna sam toga. Nazad se više ne može. Ali nisam ja toliko jaka da bih uspomenama zauvijek rekla zbogom. Koliko god se trudila, one se nanovo s jeseni vraćaju i guše. On to zna, pa me pusti da odbolujem, primajući me rukama k sebi. Čvrsto. Još čvršće. I govore mi njegove ruke nijemom tišinom: “Ne dam te! Moja si! Tu si sigurna, pokraj mene. Ugrijat ću te svojom sigurnošću i osnažiti zagrljajem.” I znam da je tako. Osjećam se sigurna, zaštićena i spokojna. Osjećam toplinu kojom me grije bolje od one dekice s početka priče. Ali to je njegov udio u mojem životu. Onaj dio mene koji je jesen uzela nitko mi nikada i nikako ne može nadoknaditi.
Jedne jeseni izgubila sam oca. Predivne, zlatne jeseni okupane suncem. Bolest je bila jača od njega i nakon teške je borbe podlegao. Moj otac – moje sve! Početkom svake jeseni u meni se bude sjećanja, posebno bolna i teška. Nema većeg tereta na leđima od gledanja smrti u oči. Netko tko je do nedavno bio pun energije i elana, poletan i veseo muškarac, kopnio je pred mojim očima iz dana u dan. A ja sam ga sve više voljela, kako se udaljavao sve više sam ga trebala. Kao kad vam pijesak nezaustavljivo klizi niz prste, unatoč svim vašim naporima da ga zaustavite. Ne može se zaustaviti vrijeme, baš kao ni smjer vjetra. Ne rukama! Možemo samo bezuspješno željeti. Smrt mu se uselila u ispijene oči i zagospodarila mu je tijelom. Kad je posljednjim atomima snage pokušavao ohrabriti me kako će sve biti u redu, već tada je nestajao. A znao je on… nikada više ovakve jeseni, nikada više njegov veseo osmijeh neće prošetati našom kućom ostavljajući blatnjav trag cipela na svježe opranom podu, što je majku posebno ljutilo. Nikada više nećemo zaspati pored tople peći, on za stolom, ja na kauču, gledajući neki dosadan film u kojem smo uživali jer smo zajedno. Nije me htio spuštati na zemlju, ostavljao je prostor svojoj princezi da neometano hoda po oblacima, pjevajući. A ja nisam imala dovoljno godina ni životnog iskustva da bih shvatila. Živjela sam u bajci koju je za mene napisao. Zaštićena od svakog zla, vođena njegovom sigurnom rukom. Nisam razmišljala kako me smrt netremice gleda i ceri mi se u lice dobro skrivena iza njegovih usana ispucalih u groznici. On mi je tako vješto lagao, a ja sam sve gutala u slast vjerujući kako je ovo samo prijelazni period, jedna obična jesen u kojoj nismo imali sreće i nagrizla ga je bolest kao dijete tek ubranu jabuku. Zalutala bolest koja će s proljećem shvatiti da je pogriješila adresu i otići će podvijena repa. Probudit ću se i sve će opet biti dobro. Onako kao nekada. On i njegova mala djevojčica, ruku pod ruku, skupljaju snagu za nove izazove uživajući u životu. Kotrljaju kamenčiće po prašnjavom puteljku, prave “žabice” bacajući oblutke u jezerce pored kuće i zaustavljaju vrijeme. Zaustavljaju vrijeme u djetinjstvu. Nadala sam se, vjerovala i čekala taj dan. Uzalud, sve je bilo uzalud. Bolest ne bira. Smrt ne bira. Jednostavno izmiješa kocke i hladnokrvno ih baci na stol. Netko uvijek izvuče deblji kraj. Te sunčane srijede pala je kocka na kojoj je bio ucrtan lik mojeg oca. Zatvorio je oči i napustio nas je zauvijek. Umoran, otišao je otpočinuti. Zauvijek. Napustio je ovaj svijet, ali ne i moju dušu. U mojem srcu kuca u liku te male plahe djevojčice koja ga još uvijek svaku noć sanja. I čuje mu disanje u noći. Osjeti mu treptaj oka i miris koji se širi prostorijom. Vidi ga u leptiru kad nježno sleti na cvijet. U svakom danu, u svakoj misli. Nosi ga sa sobom kroz radosti i tuge. Postoje tuge koje se nikome ne mogu objasniti. I ponos, sreća što sam ga poznala. Što sam iznikla kao biljka iz njegovog tijela.
Postoje ljubavi koje su nemjerljive sa svim ostalim ljubavima. Ljubav djevojčice prema ocu zaustavila je moje odrastanje u trenutku kad je on izdahnuo i oslobodio se zemaljske boli. Ostavio je bol u meni. I ponos. Radost. Tugu. Sve isprepleteno u jednoj emociji koja svake jeseni raširi svoja krila iznad moje glave i ja postajem neprepoznatljiva. Za one koji me znaju jesenski predvidiva. On zna. I ne postavlja suvišna pitanja. Prigrli me na grudi i u tišini mi daje do znanja da razumije. I da je tu zbog mene. I da će strpljivo čekati dok mu se ne vratim ona njegova ja. Vesela, prpošna i razigrana. Očaravajućeg osmijeha i puna životne radosti. Prebrodit ćemo mi i ovu jesen. S rukom u ruci. Za početak, nasmiješit ću mu se. Pogledati ga pogledom punim ljubavi i topline. Poljubit ću mu kapke u rano jesensko jutro, izvući se ispod tople dekice i uživati u ugodnom društvu u prvoj jutarnjoj kavi. Kasnije ćemo prošetati s rukom u ruci, uživajući u raskošnim bojama jeseni. Pozdravit ćemo tuđu dječicu koja se igraju u parkiću, produžit ćemo dalje i zapaliti svijeću u spomen mojem ocu. Ponovo ćemo probuditi našu ljubav i veseliti se životu. Jer kratak je i prođe u trenu. Zato uvijek recite dragima koliko su vam dragi, voljenima koliko su voljeni. Uradite ono što ste naumili, jer sutra bi već moglo biti kasno! Uživajte i u ovoj jeseni s onima koje volite, svakodnevno im pokazujte svoju ljubav, jer nikad ne znate koja je kockica sljedeća i možda nećete imati vremena pokazati im koliko vam znače!
Ja sam imala sreće, bila sam tatina princeza, a sad sam Njegova kraljica.
Jasna Šemiga-Pintarić
