“Ludnica je, kanda, otključana širom ostala, provert’e, molim vas.” Te je stihove Đorđe Balašević otpjevao još davnih devedesetih godina prošlog stoljeća. Čini se da otad još nitko nije provjerio. Vrata su zaista ostala širom otvorena.
Ali su nam zato čvrsto zatvorene oči. Zašto ih zatvaramo? Smiješno nam je, ili jednostavno ignoriramo bolesnike koji uzimaju previše maha? Što je ušlo u ljude? Je li kriva narav, bolest, ili nešto treće?
Već previše godina radim s ljudima i proživjela sam zaista svašta, ali ovo što se u posljednje vrijeme događa, tjera me da se zapitam je li vrijedno gutanja i šutnje? Jesam li ja otirač u koji će pojedinci moći obrisati svoje noge? Ili sam možda vreća za boks na kojoj će liječiti svoje frustracije?
Neću i ne želim! Mislim da je došlo vrijeme kada ću reći, dosta je! I neću više kriviti druge, jer krivac sam isključivo ja.
Trebalo mi je previše vremena kako bih shvatila da biti ljubazan i biti ljudski otirač nije isto i ne mora nužno biti povezano jedno s drugim. Moram se prestati slagati s onim s čime se zapravo ne slažem, samo da se netko ne bi uvrijedio. Vrijeme je da prestanem trpjeti u tišini, gutati uvrede i ponižavanje. Ako sam ljubazna, to ne znači da sam nekome ispušni ventil.
Zapravo je jednostavno. Ako ne želiš biti otirač, moraš ustati. Jer ako si na podu, ljudi će te gaziti.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
