Biti roditelj je težak posao koji zahtijeva ljubav, suosjećanje, ljubaznost, privrženost i prije svega strpljenje, strpljenje i strpljenje da bi se u tom poslu uspjelo.
Postoje li trenutci kada upitate sami sebe određujem li pravilno i uspješno taj posao koji nazivamo odgoj djece?
Jesam li dobar roditelj?
I koja je uopće definicija dobrog roditelja? Kako se to određuje? I je li biti roditelj danas veći i stresniji izazov nego u prošlom stoljeću, kad su naprimjer moji roditelji imali posao odgojiti mene?
Stav, ponašanje ili način izražavanja djeteta izravno su povezani s onim što uči od roditelja. Znači li to da su roditelji odgovorni baš za sve kako se njihova djeca ponašaju?
Puno je pitanja vezanih uz tu temu i kada bi ih počela postavljati i odgovarati na njih članak bi bio kilometarski, a vjerujem da ga nitko ne bi ni pročitao. Stoga ću samo ukratko napisati svoje mišljenje i iskustvo sa svojom djecom, kojih je troje.
Na pitanje jesam li ja dobar roditelj odgovor ne mogu dati objektivno jer kao što sam već spomenula, ne znam definiciju koja to određuje.
Osobno smatram da je vrlo bitno u kojoj dobi se postaje roditelj. Sad je postalo moderno da se to odgađa što je duže moguće. I to je u redu jer svatko ima pravo na svoj izbor. Ali ipak smatram da prvi put postati roditelj nakon četrdesete godini nije lako ni jednostavno. Sa sigurnošću mogu tvrditi da to ne bih mogla.
Ja sam prvo dijete rodila s nepunih dvadeset i šest. Tada nije bilo interneta da bih se informirala kako i što činiti s tim malim bićem, slušala sam savjete sa strane, ali i vodila se instinktom. Bila sam preopterećena svime, je li mu hladno ili vruće, je li gladan, čim bi zaplakao skakala bih i paničarila. S prvim je najteže jer nemate pojma što vas je snašlo.
U školi vas ne uče kako biti roditelj. Zašto i bi?
Drugo dijete došlo je tri godine kasnije i mislila sam da će biti lakše jer sam znala otprilike što me očekuje, ali naravno prevarila sam se, jer same životne okolnosti bile su drugačije. Imala sam pomoć, što ponekad pomaže, ali ponekad i odmaže.
Treće dijete. Ah, što reći? Ne sramim se priznati došlo je neplanski, ali smatram je blagoslovom jer svakodnevno nas uveseljava svojim izjavama i zaključcima.
Troje djece, svako različito i posebno na svoj način. Kao da je odgajano od različitih roditelja. Vjerujem da nisam jedina kod koga je takav slučaj.
Sad se vraćamo na pitanje jesam li dobar roditelj? I kakav sam uopće roditelj?
Jesam li stroga? Smatram da nisam, čak bi se moglo reći i previše popustljiva. Sjećam se svojeg djetinjstva i mladosti, stoga smatram da djeca moraju proći puno toga, učiti na vlastitim greškama da bi znali procijeniti što je za njih dobro, a što nije.
Hoću li ih tjerati na što, pokušavati određivati pravac kojim bi se trebali kretati? Neću!
Hoću li biti ovdje ako zatrebaju pomoć, savjet i odluče mi se obratiti za isti? Hoću!
Jesam li strpljiva s njima? Tu se na žalost nemam čime pohvaliti jer sam prilično nervozna i često podižem glas na njih, ponekad i bez razloga.
Ono što je meni bitno i što mislim da sam uspjela postići je da su pristojni i kulturni. Još bitnije je da imaju svoj stav, svoje ja i da znaju što žele od života.
Da nadalje ne ulazim u detalje svojih odgojnih učinaka, vjerujem da to nikoga ne zanima, reći ću još samo jedno. Rečenicu koju mi je rekao moj devetnaestogodišnji sin i koja mi se poput oštrice noža urezala u srce. Rečenica je glasila; “Mama, ja kad sam bio mali mislio sam da stanuješ na poslu.”
Istina je da je posao bitan jer naravno donosi plaću, a djeca koštaju. Ali da mogu vratiti vrijeme to je prvo što bih promijenila. Provodila bih manje vremena na poslu, a više se posvetila kvalitetnom provođenju s djecom jer nisam se ni okrenula, oni su već gotovo odrasli ljudi koji će krenuti vlastitim putem. Hoću li im tada više biti potrebna?
Dakle, to bih možda navela kao jedan od dokaza da ste svoj posao roditelja učinili ispravno. Ako su i kao odrasli ljudi svjesni da postojite, poštuju vas, posjećuju i brinu jeste li dobro, znak je da ste barem nešto učinili kako treba.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
