Stojim tamo… Negdje između, na rascjepima svoje duše… Suze klize, neumorno kao jezero iz safirnih oblutaka. Drhtaj trese umorno srce, kidajući ga iznova. Vjetar emocija, tjera me da se pokrenem… Ali kako… Korak po korak. Tako lako, a noge kao od olova. Tišina… Ta mrtva tišina, na groblju zaborava. Prašina vremena i ja… Zauvijek zarobljena, u zemlji sjena. Jecaj, taj prokleti jecaj… Izdajica… Prebirem po sjećanjima, dok zaborav nagriza margine moga postojanja… Ali još sam tu… Stojim… Pomalo ponosna, pomalo prestrašena… Ali uglavnom izgubljena…
Martina Kopić
