Izgubljena u tišini
vlastitih strahova,
lutam poljanama
razasutih krhotina
što sjeku mi tabane
ostavljajući rane što
zacjeliti više neće..
Suze kvase umorne
obraze, brazdajući
si put u borama
što odaju sve patnje
što odavno su
urezale se
kao znamen
u ovo izmučeno srce,
a krik, krik taj nemoćni
odzvanja i odbija se
u staklene zidove
nagrižene zubom vremena
prjeteći da i oni raspu se
u sitne stoljetne krhotine
oštre i nazubljene..
Sama na poljanama
razasuta,
ostavljena
u oluji ovog
nemilosrdnog vremena
a krik, krik taj napaćeni
urla, dere mi dušu
prjeteći da me u
potpunosti preuzme,
zavlada,
savlada,
slomi,
ne daje mi izbora,
nema više mogućnosti
poljana staklena popušta,
puca,
krvari,
a krik, taj krik svemoćni
sve je jači
nema smisla
nema nade
sve je gotovo
nema nas
nema ničega
treba tražiti
vlastiti spas..
Martina Kopić
