Prvi mraz jutros u mom dvorištu.
Rano jutro, iz topline doma posmatram kroz prozor.
A vani hladno i miriše zima.
Na stolu topli kakao, uobičajen napitak u ovim hladnim danima. Na radiju najavljuju hladna jutra i mraz, a sunčane dane.
Tako će biti tokom cijele sedmice.
Ispijam topli kakao, dopire pjesma,koja priliči ovom jutru, pod imenom “Mrazevi”od Irine Kapetanović.
Proviruje sunce, opire se gospodin mraz!
Ima nešto u mrazevima. Nešto što se objasniti ne može, ali znam da ima! Ima nešto u ljudima, koji često zaborave na druge ljude, koji su bili tu kad im je pomoć bila potrebna.
I baš kao što sunce mraz otopi, tako nestanu prijateljstva i ljubavi. Iščeznu.Tako ljeto u ljudskim srcima zamijeni zima.
Ipak ne trebamo se čuditi, svi su tu kao prijatelji onoliko koliko su i trebali da budu. Sve se mijenja (baš poput godišnjih doba) i prolazi. Mrazevi ostaju i uvijek se vraćaju.
Prestaju ljubavi, oni koji su se voljeli, više se ne vole.
Ljubavi dolaze, ljubavi prolaze. Prijateljstva nastaju, a onda prestaju. Logično, logično je, baš zato, što se sve promijenilo.
Nitko nikoga ne sluša, nitko nikoga ne čuje.
Svako ima svoje razloge od kojih ne odstupa. I pišem, pišem o tome, jer bez ljubavi umjesto sunca, mraz, u čovjeku stanuje.
Ljep je ovaj mraz što ga zima donosi, onaj u ljudskim srcima nije. Ima li razumjevanja, ima li ga igdje?
Tražim ga, pa da ga poklonim drugima.
Onda, bi tako bilo više ljubavi, onda bi prijateljstva trajala.
Ne može sve ni savršeno biti.
Onda ni to ne bi bilo kako treba.
Počeli bi sumnjati, u to da je sve idealno. Idealno ne postoji.
Idealno umislimo, zamislimo, a onda se poput stakla razbije.
A kad se razbije ništa, sem povrijeđenih ega ne ostaje.
No, ja volim da vjerujem, i da priču okrenem, preokrenem i nešto da preduzmem.
Da nešto učinim, ma koliko se činilo, malim korakom, poput dječjeg.
Volim ljudima pomoći da vide ono što je pred njima cijelo vrijeme, a nisu vidjeli, jer u njima umjesto sunca, stanuju mrazevi.
Stanuju povrijeđena ega, ona su poput santi leda.
Poput santi, koje jedino ljubav otopiti može.
Razočarani ste, nitko vas ne voli.
Osoba za koju ste mislili, da vas voli (pazite dobro, mislili),
no, niste znali je otišla suprotnim putem od vašeg.
Prijatelj vas je razočarao i više vam prijatelj nije.
Takav je tok kojim vam rijeka teče.
Ne dozvolite da je zalede, da presuši.
Ne jer led se otapa, suša traje ali i prestaje. Sve dok umjesto mrazeva, u vašim srcima sunce ostaje.Ljubav je sve što nas okružuje.
Volite sebe i druge. Dobro dijelo je ljubav prema drugima,
osmijeh koji na licu nekom izmamite.
I zapamtite ništa savršeno nije, jer, da jeste znate li kako bi svijet onda izgledao? Iz ovog ugla ne možemo ni znati jer u savršenom svijetu ne živimo, a kroz vrijeme ne možemo da putujemo!
Ali sad i ovdje mnogo toga možemo, kad razumijemo, praštamo i volimo.
Milena Vujinović
