Sjedim doma, uz jutarnju kavu i, evo nemam pojma je li ova tišina oko mene stvarno nešto u čemu guštam ili me zapravo guši. Već napamet znam kako će mi dan proći, što ću odraditi prvo, a što zadnje u danu.
Stalno ponavljam da ne volim monotoniju i rutinu, a upravo to i živim u zadnje vrijeme.
Pa ‘ko je ovdje lud?
Neš’, ne. Zovem Tenu.
– ‘Alo, mala, što se planira raditi, kako kroz vikend, hoćemo li vanka? Nismo makle nigdje sto godina.
– Vanka??? Boli li tebe? Pa di ćemo vanka, što ti je? Dica nam već izlaze, jesi li ti pukla?
– Ma daj, ne budi baba. ‘Ajde idemo se negdje zabaviti. Daj da malo život prokola venama. Evo, otvara se neki novi klub u gradu, baš smo mogle povirit’ pinkicu. ‘Ajmo se otet svakodnevici. Pa razmisli malo. Sigurno već napamet znaš što ću ja raditi danas, što sam radila jučer, a i što ću sutra. Isto to i ja znam za tebe.
Hajdemo malo nekamo, nešto, daj…
– Ma znaš što, pa dobro govoriš. Idemo onda. Kad se taj klub otvara?
– U subotu.
– Dogovoreno, u subotu idemo vanka!
Muž je moju odluku prihvatio objeručke. Čak mi reče i da bih trebala kupiti neki novi komad robe
– Ne’š valjda vanka u trenirci?
– Ma daj, pa naći ću štogod u ormaru, nije baš prazan.
Uskočila je moja curka i pomogla pri odabiru, da ne budem baš k’o da sam iz naftalina pobjegla.
Znači u srijedu sam znala što ću obući u subotu, uopće nisam kontrolfrik.
Od srijede do subote, nikakvih zanimljivosti vrijednih pažnje pa ni neću o njima.
Klub se otvara u 22:00. Nadam se da neću zaspati do tad.
Oko 20:15 sam pokupila Tenu.
– Ehej, ženo, pa ti si prava bombica.
Preslatka ti je ta haljina.
Hvalim Tenu.
– A i ti si se potrudila, pa baš mi dobro izgledaš.
– Majko draga, a jesmo baš ustajale kad nam je tolika promjena malo šminke na licu i odjevni predmet koji nije za “po doma”. Nego, di ćemo?
– Nemam pojma, u grad.
Stigle smo u “party street”, dio kojega svaki grad, vjerujem, ima i po svome zove. Duga ulica s nizom kafića. Svaki djeluje sličan onima između kojih se ugnijezdio. Iz vanka gledajuć, sve je ful puno. Naravno, tek u zadnjemu, kao po kazni, ima jedan stol slobodan. Ubile su me štikle, a tek smo 500 metara prehodale. Dobro, ušle smo, preživjele ulazak i sjele. Očekivale smo upitne poglede te mlađarije koja je bila u kafiću, komentirale kako će sada pomisliti da su po nekoga došle majke, ali prevarile smo se. Svak je bio zadubljen u svoj ekran.
– A moja Tena, ovdje mi je k’o i doma, samo je malo glasnija glazba zamijenila kauč s kojega mi muž “pod kapcima” gleda TV.
Sjele smo nas dvije i naručile, a tako čini mi se i šokirale konobara, Amaro.
– ‘Ajde pajdo, ne čudi se. Odrađujemo zagrijavanje na način koji nam je poznat.
Konobar je bio stručan u svome poslu, srdačan i susretljiv, s dovoljnom dozom umiljatosti i smislom za humor.
Popile smo nas dvije nekoliko rundi, pa bile i počašćene “na račun kuće”. Vjerojatno zato što smo mu riješili taj Amaro koji mu je na polici samo smetao.
Klub koji je bio novitet, bio je blizu za nekoga tko ima prakse u hodu na štulama na koje me je kćer natakla.
Prehodale smo i tu stazu, Tena uz samo 2 izvrtanja zgloba manje nego ja. Na ulazu u klub, novi šok, negdje u podsvijesti. Tračak razuma vrištao je “odustani, ovo je samoubilački pothvat”, ali Amaro je bio glasniji sa svojim “glavu gore, možeš ti to”.
Poslušah Amaro.
Tena je prva pošla niz strme stepenice. Pustila sam ju par koraka pa pošla za njom. U sekundi sam se našla na guzici i od skoro gornjeg skalina, do najnižega, raširenih nogu pobrala i Tenu. Ulazak nam je bio senzacionalan, onako, baš u stilu.
Da bi sve bilo bolje, na dnu, gdje smo nas dvije umirale od smijeha, bila je gužva oko stola s kojega su dijelili piće dobrodošlice.
Za podebljati blam, bila je tu ekipica koju sam poznavala iz kćerinog društva. Jedan je pružio ruku da nam pomogne ustati.
– O teta Mare, Vi uvijek u svome stilu, samo veselo.
– Ivane, sine, ni riječi o ovome Petri. Ne molim te, naređujem ti!
Bio je on dobar malac, naredba je bila šala i znao je to.
Kažu neki, kad cugneš svejedno ti je gdje si, svugdje je dobro. Pa eto, baš se s time i ne slažem. Previše bučno, disko kugle iritantne, zagušljivo… brzo smo pobjegle iz kluba.
22:45, nemamo pojma kamo ćemo, ali doma još ne. Lutajući za zabavom naišle smo na plakat koji poziva na večer tamburice. ‘Ajde baš da vidimo tko na jugu Dalmacije ide na tamburašku večer. Očekivale smo da će u ovo doba noći fešta biti kraju, ali prevarile smo se. Odmah na ulazu osjetila se živa atmosfera, veselje i pjesma. Srce je poskočilo u ritmu one prime koju sam prvu osjetila kad smo došle. Složile smo se Tena i ja da je dosta alkohola i naručile mineralnu vodu i suhomesnatu platu za dvije osobe, da bar malo ojačamo krv.
Ajme miline u tome pubu. Predobro je bilo. Od sve te ljepote, pjesme, cijuka i čarolije koju izbacuju žičani instrumenti pa do gostiju u lokalu, koji su nam bliži generacijski, sva sam se rastopila. Nisu mi više visoke pete stvarale problem, a ni “cijenjena pozadina” više nije bolovima podsjećala na sramotu i pad u klubu u kojega smo pošle upasti i doslovno “upale”.
Nismo Tena i ja razgovarale, razgovore imamo svaki dan, uz popodnevnu kavu. Plesale smo, pjevale, uživale i mjehurićima mineralne vode pokušavale razblažiti alkohol kojega smo ulile u sebe. Baš smo blesave. Pitam se jesmo li se osjećale staro jer nam je 45? Jesmo li se to na silu pokušavale vratiti u mladost, u one bezbrižne dvadesete? Pokušaj bijega iz godina koje nisu teret, u godine koje nisu naše, zapravo je onaj najteži teret; gubljenje vremena. Do 3:00 smo bile uz tamburice. Vratila se svijest koju je alkohol s početka izlaska zamutio pa smo pozvale taksi i vratile se svaka svome domu, po automobil će otići muževi.
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
