Davnog lipnja 2005. godine moj djed je počinio suicid iz samo njemu znanih razloga i ostavio oproštajno pisamce u obliku pjesmice… Već je od toga prošlo dvadeset godina u kojima su mu se izrodili šukununuci i šukununuke, dvadeset ljeta kako ga već nema…
A ja, ja svojim unucima pjevam “Hopa cupa, cupice, urodile bukvice i hrastići žirom, budi dijete s mirom…” i ljuljam ih usput na koljenu kao što je on mene nekada ljuljao. I ljubim ih u mirisne glavice kao što je on mene ljubio…
Teški su mi ti dani kad se uspomene na djeda vrate… Naporno je radio cijeli život, uz posao u općini se bavio poljoprivredom i imao dva traktora “Rusa” i puno priključaka za iste. (Naučio me potjerati traktor i kao malu me uvijek vozio na svom motoriću kojim je putovao na posao do grada.)
Uvijek je smišljao neke pjesmice u rimama, po tome ga se sjećam. Meni rime baš i ne idu, ja sam više prozni tip, čak i pjesme pišem u prozi. Od njega sam naslijedila boju očiju, nebesko plavu… Dok je djed bio živ, nikad se nije dogodilo da kod mene, kad sam se već udala, nema krumpira, graha, raznog povrća, suhog mesa – dobro se sjećao Drugog svjetskog rata i gladi. Na tavanu nove kuće u Jaguplijama uvijek je bila zaliha žita za “ne daj Bože”…
Ni bake nema već devetu godinu… Teško je podnijela djedovu smrt i selidbu kod tetke (svoje kćeri) i zapravo svoje posljednje godine je provodila u svojoj sobi, moleći krunicu za krunicom za spas duša mrtvih i za sreću živih… E bako moja, da si sad vidiš svoje unuke koji su već odrasli ljudi i svi su se nekako snašli… A tvoju drvenu krunicu iz Međugorja i ja svakodnevno molim i držim je pod jastukom…
Izrodila su se nova djeca u obitelji, sve nas je više, za koji dan proslavit ćemo četvrti rođendan mog nećaka i prvi rođendan njegove seke, prekrasne male princeze. Obitelj će opet biti na okupu i opet će nam u razgovoru doći djed i baka, anegdote iz prošlosti po kojima ćemo ih se uvijek sjećati…
Nema više kajsije ispred stare kuće u Jaguplijama koju je djed nakalemio (nakalemio je valjda najviše voća u cijelim Jaguplijama), a ni u sokaku starom svoga djetinjstva nisam bila dugo, predugo… Nemam tamo što tražiti, samo bi me stigle bolne uspomene i cijeli rasplet više nesretnih života… Jedino što odem na groblju zapaliti lampione i pomolim se Bogu za duše pokojnih i za blagoslov novim generacijama koje još uvijek znaju “Hopa, cupa, cupice…”
Anada Kotorac
