Gdje je nestala osobna kultura, empatija prema slabijem, drugačijem… gdje je nestalo međusobno dijeljenje, međusobna pomoć, uzajamna lijepa riječ, ljudskost, poštivanje starijih i međusobno poštivanje različitosti… Od svega ostalo je jedno veliko NIŠTA.
U posljednje vrijeme okruženi smo vijestima iz crne kronike:
Sin ubio oca, majku, Otac ubio svoje troje djece, brat ubio brata/sestru, prijatelj/ prijatelja…
U šta smo se to pretvorili… u čistu suprotnost ljudskog bića. U osobe koje u svakoj situaciji gledaju isključivo svoju korist i bore se jedino za svoje dupe. Pretvorili smo se u bezosjećajne zombije koji zatvaraju oči pred nasiljem, pred patnjom, pred očajem i svatko briše krivnju sa svojih ruku i prebacujemo odgovornost jedni na druge.
Svakom zlu pridajemo važnost tek kada se desi.
Postali smo neodgovorni… mi odrasli. Ne djeca. Djeca su još uvijek djeca bez obzira koliko mi željeli da odrastu preko noći,da budu odgovorni, pametni…
Pustimo djecu da budu djeca, da imaju djetinjstvo a mi budimo odgovorni roditelji.
Vratimo ljudske vrijednosti, usadimo ih u našu djecu vlastitim primjerom.
Na nama je da mijenjamo budućnost.
Učimo djecu da budu dobra. Učimo našu djecu da ne rangiraju, ne odbacuju, ne ismijavaju, ne mrze, učimo ih skromnosti, poniznosti… jer djeca uče od nas. Zlo se ne treba učiti ono je sveprisutno. Dobrota se uči od malih nogu.
Marijana Šimić
