Premda sam samoprozvani Grinch, moram priznati da mi je ove godine teško palo skidanje ukrasa i kuglica s božićnog drvca. Ne zato što sam to morala učiniti sama, već mi se baš svidio ugođaj koji su unijele lampice u večernjim satima i drvce okićeno gotovo savršeno. Opet, ne zato što sam ga ja sama ukrašavala. Ili dobro, neka bude zato, mogu nekada sama sebi priznati da sam dobro obavila neki posao i čestitati si na tome. Nadam se da i vi činite isto, jer osjećaj nije loš.
Nego, skrenula sam s teme za koju nisam ni sigurna koja je ovaj put. Ono što sam zapravo htjela spomenuti je taj božićni duh koji se s godinama izgubio, možda je upravo to probudilo Grincha u meni. Ljudi više ne shvaćaju bit Božića, samo jure s namjerom da napune potrošačke košarice hranom koje će pola baciti i poklonima koji se većini neće ni svidjeti.
Sad se ja pitam zašto je to tako? Kad se to počelo događati i gdje je nestao Božić? Na klimu i vremenske prilike i neprilike ne možemo utjecati, premda možemo okriviti ljude za utjecaj na isto. Nedostatak snijega i visoke temperature možda nisu na prvom mjestu krivaca za nedostatak božićnog ugođaja, ali da su zalepršale bijele pahulje i napravile pokrivač koji ne bi odmah nestao i pretvorio se u bljuzgu, bilo bi daleko ljepše. Pogotovo onima koji ne moraju izlaziti iz svojih toplih kuća ili stanova.
Zatim ta komercijalizacija koja je zavladala i pretvorila ljude u potrošačke Godzille. Trošimo kao pomahnitali jer čega se bojimo? Da sutra nećemo imati? Ili želimo pokazati da imamo više od susjeda? Pobogu, božićni ukrasi već su bili dostupni u srpnju kako bi se mogli što prije početi natjecati tko će bolje i više. Poklone kupujemo po materijalnoj vrijednosti, ne poklanjamo iz srca, a ono što bi se zapravo trebali pitati zašto ih uopće kupujemo i poklanjamo? Zar je nama rođendan?
Naravno da moram spomenuti i ludnicu oko čišćenja i pripremanja kolača, hrane za deset obitelji iako je u kući samo jedna, jer što ako u posjet dođe tetka iz Švicarske koja nas nikad nije ni posjetila, a zaželjet će se sigurno vanilin kiflica i deset drugih vrsta kolača? Ili možda dođe ujak iz Bangladeša koji će vidjeti da nam fuge u kupaonici više nisu bijele? Nerijetki uzimaju slobodne dane ili bolovanja na poslu samo kako bi mogli dovesti u red kuću u koju kao da će doći sanitarna inspekcija.
Božićno vrijeme trebalo bi predstavljati nekakvo zajedništvo, ljubav prema bližnjima, obiteljsko okupljanje i zbližavanje, mir i dobronamjernost.
Je li uistinu tako? I vi najuporniji, s najvećim božićnim duhom morate priznati da se sve to izgubilo.
Inače rijetko gledam televiziju, ali ovih dana prigodno se prikazivalo puno filmova na temu Božića. Logično. I ja sam pogledala jedan. Na sat ili dva lako se izgubiti i prepustiti filmskom scenariju u kojemu složne obitelji zajedno ukrašavaju božićno drvce, a osmijesi su im na licima, a ne kao kod mene gdje svi čekaju kako će pobjeći glavom bez obzira kao da su natjerani posaditi to drvce i ručno izraditi ukrase. Također u filmu navečer su svi okupljeni oko savršeno ukrašenog božićnog drvca, otvaraju poklone i gle čuda, svi dobiju upravo ono što su željeli. Kod mene…recimo samo da nije tako.
I onda se nakon tog filma vratite u realnost pitajući se u kakvom svijetu zapravo živimo? Pritisnuti očekivanjima, obavezama i troškovima zaboravljamo na to zajedništvo i raspoloženje koje bi nas trebalo zbližavati ne samo u božićno vrijeme već kroz cijelu godinu.
I gdje je onda nestao Božić?
Prošao je i možda ja s ovim tekstom kasnim, ali smatram da nikad nije kasno poželjeti vam i savjetovati da provodite vrijeme s ljudima koji vas čine sretnim.
Radite ono što vas opušta, a zanemarite situacije koje vam izazivaju stres. Pokažite svoju ljubav prema drugima bez da podižete kredit u banci. Poklonite si odmor jer nakon “praznika” sigurna sam da vam je potreban.
Sljedeće godine namjeravam potražiti Božić jer on je u svima nama, samo ga mi doživljavamo na krivi način.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
