-Samo čerupaj! GOOOL! – viknuo je ćaća, jer je tada L. Krasniqi dao prvi zgoditak za Fljamurtar!
-Ćako! – pozove ga žena!
-Ćako! Jebem ti Iruda, je l mora cili komšiluk čut’ što se ovdje događa!?
-Samo KRKAJ! – dalje je vikao i smijao se njen muž na sav glas.
Naravno da je navijao za Fljamurtar. Fljamurtar je bio najbolji klub, klub koji je osvajao prvenstvo za prvenstvom. Psovao je ćaća Ćako, ako bi netko fulao priliku, a za svaku dobru akciju bi hvalio igrača. Naravno da je Ćako hvalio svog čovika, svog igrača.
-Zajeb! – viknu Ćako.
-Jeba te onaj ko te meni dao!! Deset oka sam dao travke pobrljavke na to da će izgubiti, a oni pobijede! – pljune Ćako pred sebe i nastavi:
-Bolje da sam sačuvao za kćerku i zeta. – zaključi tiho.
Tunjo nije niti trenutka posumnjao u uzoritost Ćakinu, kada su se prvi puta upoznali. Znao je Ćako ‘ko je pred njega stao i pružio mu „šapu“.
-Ja sam Tunjo. – predstavio sam se.
-Zovi me Ćako! – uzvrati kratko. Ispred mene je stajao čovjek svojih 70-ak godina koji je ličio na špijuna. Počela je priča:
-I kako ste Ćako? – pitao sam ga, a on mi odmah odgovorio protu pitanjem; znam li njegovog rođaka, koji je iz mog kraja.
-Znam naravno, ako mislite na onog kriminalca! – odgovorio sam mu.
-Nije dokazano ništa od krivičnog djela za koje ga se teretilo! – uzvrati ozbiljno Ćako.
-Ma dobro, ja sam samo kazao! – pokušavao sam popraviti opći dojam o sebi.
-On je Ćakin rođak, mora ga braniti, uzvratila je Ljub’ca! – inače majka Mirtina, koja je voljela piti “šišu” i pušiti travku pobrljavku. Blago rečeno, bila je ovisna o tom iću i piću.
Slušajući što zbori žena, Ćako mi pokaže da sjednemo, i to gdje, na tlo, na pod. Prvo je on kao punac, počeo vaditi darove iz torbice. Izvadio je četiri vrha strijele načinjene od oštrog kamena, drvenu žlicu, i malu ovcu, napravljenu od drveta. Tad mi reče:
-Dao sam ti četiri vrha strijelica, da braniš moju kćer sa svih strana, sa lijeve i desne, od naprijed i unatrag, te dijagonalno i inokosno sa strane. I ako velika Gospa dade, ako je budeš dobro branio, neka dobijete i potomke. – šutio sam, a onda sam ja došao na red. Izvadio sam iz tobolca tetivu za luk i vrećicu soli. Mirta koja je svemu svjedočila, gledala je i slušala što pričamo. Tu stade Mirtin otac objašnjavati žlicu drvenu koju je darovao.
-Bude li moja kćer, a tvoja žena, jela previše i ako bude se kretala ka debljini, evo ti žlica pa je probuši. – rekne Ćako. Naravno, prihvatio sam dar. A pravo veselje je počelo kada sam mu ja zet, donio živu ovcu.
Eh, kakva su to vremena bila…
Tako je prošlo to prvo sučeljavanje sa Mirtinim ocem. Mirtinu obitelj nisu štovali, što bi se narodski reklo; ni koliko crnog ostane ispod nokta. A ostalo je vazda i uvijek će biti crnog ispod noktiju, sve dok ima sranja i pišanja.
-Evo Tunjo kavica, pa i tebi Mirta, evoogac! -rekne Ljub’ca naglašavajući Mirti da je ona skuhala ono što sada piju.
-Inače u odgoju moje Mirte, smo imali „prebleme“! – počela je punica.
-Ma nemojte, a kakve to „prebleme“!? – upitam punicu, a ona kao da je očekivala pitanje i odmah započne priču, o tome kako se njen Ćako vazda protivio partiji i svemu partijskom. Nastavila je Ljub’ca pričati o posjetima velikom voždu, o izletima te raznim putovanjima, sve dok nije pala večer. Postala je dosadna s pričom, ali se nije predavala.
-Pizda je đava! – viknula je na Ćaku. Tijekom te večeri, kad smo Mirta i ja pošli na počinak, ulijetala je mater Ljub’ca svako malo u našu sobu, a mi ju čuli na vratima:
-Čekaj, čekaj, da čujen samo šta govore… – čuli smo ju kako se obraćala Ćaki, a kad mi je dopizdilo to njeno prisluškivanje, naglo sam se ustao i otvorio vrata, a ona naglavačke poletjela u sobu. Ljub’ca sva šokirana sjedne na krevet i pogleda u golu kćer govoreći:
-A, to se vi malo opuštate, je l!? – izgovori začuđeno te brzo izađe van i obrati se mužu:
-Ti sjediš, a oni dicu prave! – ljutito se izdere, a ovaj odgovori:
-Pa neću im sviću držat, pobogu ženo. Ni tebi mama ni svitnjaka odvezala, no ja.
Ujutro se vidjelo po Tunjinom i Mirtinom licu kako se nisu naspavali, čak nisu djelovali niti sretno, a štoviše čitavu noć je Tunjo sanjao kako podučava neke momke lopatama praviti beton.
-Dobro jutro nikako ne može početi sa žuljevima na rukama. – Tunjo zakuka svojoj Mirti, a zatim nastavi:
-Al sam se naradio! Al sam se naradio, majko moja mila! – rekne i namigne Mirti, gledajući u punicu kako je krenula po vodu na bunar sa đermom.
-Neka, ja ću! – rekne Mirta. No, kako je posuda u koju se grabila voda, bila velika, u pomoć joj je pritekao Tunjo.
-Oho, još si tu! – rekne mu Mirta, a Tunjo se nagne nad kovu i umije, a potom započne razgovor:
-Je, je, tako ti je to. Danas svako treba čuvati frpucnu i ontoprc i druge stvari. Vidiš da su došla vrimena da samo svome možeš vjerovati. Osim toga nismo mi nama svatko. Ipak smo netko. – a onda se tu stvori Ćako i povede ga negdje u vrt. I tako mic, po mic, dotakli su se Tunjo i Ćako teme koju svi vole, teme žena. Propitkivali su jedan drugoga, pogledavali se, ponešto prešutjeli. Ćako je kazivao priče iz vremena kada je on bio momak. Tad ga zet Tunjo iznenada priupita:
-Pa koliko si imao žena u životu Ćako? – na što Ćako prvo zanijeka da je imao i jednu drugu osim žene, pa onda reče kao iz topa:
-Oko dvista! – i stavi prst na usta.
-Oohoohoo! – zabezeknuto se nasmijem.
-A ti Tunjo koliko si ih imao? – upita mene sad Ćako, na što sam počeo grozničavo razmišljati, ili mu priznati i reći istinito ili zatajiti sve, a onda odjednom ispalim: – Isto oko dvista!
-Pa to je krasn… – zausti punac da kaže, a ja ga prekinem:
-Što muških što ženskih. – dodam ozbiljno, gledajući u punca kome su se mijenjale boje na licu. Odjednom se ustao, pošao u kuću, a kad smo mi došli za njime shvatimo kako se zaključao, čak je i punicu zaključao sa sobom. Slijedeću noć Mirta i ja imali smo potpunu slobodu i svoju intimu. Konačno je druga bračna noć postala prvom.
Ivan Dujmić
