Dok smo se upoznavali pitao me je šta to smatram svojom najvećom manom.
,,Imam dušu koja vidi dobro u svemu”, odgovorila sam.
,,A ako u nečemu ne vidi dobrotu, onda ova moja duša kopa kroz tamu, kopa sve dublje. Uporno i tvrdoglavo traži, sve dok ne nađe to zrce dobra u nekome ili nečemu, pa postane radosna, kao da je, u najmanju ruku, pronašla zlatnu žilu.”
,,Ali to nije mana”, frknuo je. Na licu su mu se miješali osmijeh i nevjerica. Onda je odmahnuo glavom, kao da ne može da vjeruje šta sam mu upravo rekla.
,, Jeste mana. I to najveća od svih. Najopasnija od svih. Najpogubnija od svih”, -ustrajala sam da bude po mom.
Ostao je bez riječi. Njegova me je tišina tjerala da nastavim sa objašnjenjem zašto mislim to što mislim.
,,Ja sam jedna velika budala, znaš? Bog kaže da treba da se molimo za sve one koji su na krivom putu, koji su izgubljeni. Zar sâm Lucifer nije neko kome je Božija milost najneophodnija? A, eto, za njega se niko ne moli. Pa… niko osim mene.”
,,Molila si se za… vraga?” zapanjeno je prošaputao.
,,Pa… Da”, izjavila sam, kao da je to o čemu sam mu govorila bila najnormalnija stvar na svijetu. Trebalo je da znam da u tuđim ušima ta melodija neće zvučati isto kao ona u mom srcu.
,,Ne, to definitivno nije nikakva mana. Pa ti čak i u đavolu tražiš nešto dobro!”
Odmahnula sam glavom.
,,Mana je. Znaš, dok se trudim da pronađem to zrno dobrote u nekoj osobi razmišljam o tome šta ju je, dovraga, povrijedilo pa je postala takva. Pitam se šta joj je učinio ovaj pokvareni svijet. Ne rađamo se sa bodežima zarivenim u srce, znaš. Sve te udarce i ožiljke nekako usputno zaradimo, a sad znam i kako.”
Opet ništa nije rekao, samo me je pogledao.
,,I dok tražim dobrotu u nekome ne mogu da izbjegnem da mu se približim. Budem mu toliko blizu da među nama više ne postoje nikakvi zidovi ili štitovi. I onda se to dogodi. Prije ili kasnije…” izgovarajući poslednju rečenicu zamislim se, ni ne shvatajući da sam prestala da govorim.
,,Šta se dogodi?”
,,Dogodi se to da ja budem povrijeđena, jer oni koji su svjesni da ne mogu da se osvete svijetu koji ih je povrijedio prije ili kasnije povrijede one koji su im pomogli.”
,,Ja te nikad neću povrijediti”, izustio je to s najvećom sigurnošću, kao da je bio ubijeđen da su njegove riječi jake, postojane i nepromjenjive poput Božijih zakona, onih koje je Mojsije uklesao na kamenim pločama. Godinama nakon tog razgovora s vremena na vrijeme me zaboli u prsima. Drhtavo podignem ruku i spustim je na grudi i tada opipam dršku još jednog bodeža koji stoji duboko zariven u srce.
,,Rekao si da će s tobom da bude drugačije”, prošapućem.
,,A nije. Na kraju svako sa dušom bude povrijeđen. Ne možete ništa svijetu, pa ranjavate one koji vam se najviše približe…”
Darya Noel Mason
