Gdje su li sada oni ljudi iz prošlosti sa staklenim očima i praznim osmijehom?
Gdje nestaše sjene s hladnih zidova, što lijeno se vukoše za mojim leđima sve ove godine?
Podviše svoje repove.
Drznici, bez srca, roda i svetinje. Pobjegoše u svoje jazbine da cvile u tami.
Pukli su okovi kojima htjedoše da me vežu.
Lica im ostadoše u blatu, a nokti da grebu u prazno.
Vjera me moja i ljubav spasila.
Ostavljam ih da leže u blatu i odlazim.
Ne okrećući se, zaboravljam sve.
Ponijet ću tek možda neko drago lice iz prošlosti…
Snježana Pavlović
