Moram priznati da se na ovu knjigu meračim već dugo, i da mi je žao što je sad tek došla kod mene na red za čitanje. Ali tako je kako je, odličnih knjiga je sve više, barem se meni tako čini, a ja vremena imam sve manje. Isto tako, moram iskreno priznati da sam malo precijenila svoj čitalački apetit, kada sam se uhvatila u koštac s ovom giganticom od knjige. Kažem gigantica, jer lijepog je velikog formata, ali teška kao olovo – knjiga naime ima preko 500 stranica, a ja sam nadobudno mislila – pih, pa čitala sam i duže. Ovo je Miro Morović, autor kojeg svi hvale, i tu knjigu već dugo imam na popisu za čitanje, pa ono – riješit ću ju u jedno prijepodne. No to se nije dogodilo. Prijepodne se pretvorilo u popodne, i evo sad je večer, a ja sam negdje pri kraju. Ali napravila sam nešto što nikada ne radim – išla sam pročitati zadnju stranicu knjige, iako mi je ostalo još pedesetak do kraja – velika greška, znala sam da ima razlog zašto se to nikada ne radi! Ne pokušavajte to kod kuće – ozbiljno vam kažem!
Nemojte me krivo shvatiti, knjiga je odlična, samo sam ja nekako očekivala da je to onaj tip knjige koji se čita u jednom dahu, ali nije. Da se poslužim analogijom s hranom – ova bi knjiga definitivno bila slow food doživljaj. To vam je recimo večera napravljena od organskih, autentičnih namirnica, sastoji se od puno sljedova, u manjim porcijama, i traje satima, a između svakog slijeda pijete neko fino vino. Tako bih ja opisala ovu knjigu, da vam ju slikovitije dočaram. Znam, jako čudna usporedba ali nemam bolje, jer ovo nije knjiga koja se može opisati u par rečenica, barem za mene. Ovo je knjiga koja zaslužuje daleko više od toga. No ipak, negdje nakon sedmog slijeda, kad ste svjesni da ste negdje na pola večere, mene sad već lagano hvata omaglica, od sve te odlične hrane i finih vina, i sad već jedva čekam desert i šampanjac, pa da idem spavati. Dakle, pred kraj sam sad već postala malo nestrpljiva, moram to reći. Postala sam nemirna, i nezadovoljna, jer radnja se za moj ukus sporo raspetljava, i sve mi nešto ‘smrdi’ da će taj desert biti razočaravajući. Da neće biti točka na i tom predivnom sporom obroku u kojem sam uživala sve to vrijeme – zato sam okrenula zadnju stranicu i….ne, ne brinite se, neću vam spojlati kraj knjige, morate ga doživjeti sami. Reći ću samo da sam pred kraj, tih zadnjih pedesetak stranica liječila svoju frustraciju bombonijerom i vinom, a kad sam došla do kraja, poželjela sam zapaliti cigaretu, iako ne pušim već 7-8 godina…i nekako sam odahnula jer sam došla do kraja, jer vidjet ćete i sami, ovo je zaista preveliki zalogaj za pojesti u jednom danu. Kad si budete naručili/kupovali ovu knjigu, a ja svakako preporučujem da to napravite, odvojite si dovoljno vremena i naoružajte se strpljenjem da ju u miru i pročitate, inače vam doživljaj neće biti očekivano dobar. A ova knjiga zaslužuje takvu vrstu štovanja i strpljenja.
Mislim da je suvišno pisati o radnji, jer sigurna sam da je knjiga manje-viša poznata svima, no za one koji nekim čudom za nju nisu čuli, evo samo par rečenica: priča počinje samoubojstvom 19-godišnje djevojke, koja je iza sebe umjesto oproštajne poruke ostavila popis imena, naizgled nebitan i čudan, no kada inspektora Andrewa Framea nazove njegov šef i nervozno mu naredi da se s tog poprišta nesreće odmah nacrta kod njega u uredu, već je jasno da će se stvar itekako zakukuljiti. Na tom sastanku, Andrew saznaje da naizgled nepovezani neriješeni slučaj nestanka devet osoba ‘tapka u mraku’, i da njegov šef želi da se on što hitnije priključi toj istrazi, ali s novim, mlađim partnerom. Andrew bi možda to i odbio, jer na tom slučaju već rade dvojica izvrsnih kolega, ali prepozna u dokumentima ime zadnje nestale osobe – to je naime i prvo ime s popisa koji je iza sebe ostavila nesretna djevojka, pa ga to zaintrigira da se prihvati posla čim prije. No, nije ni svjestan u što se uvalio. S obzirom na to da je on vrh top inspektor, neće mu trebati dugo da nađe nešto zajedničko svim tim nestancima, i da shvati da je netko upravo to pokušavao prikriti. Dozvolite da citiram autora: “…svi nestali ljudi napravili su nekakvo sranje ili su bili dio nekakvog sranja koje je rezultiralo nekakvim sranjem.” Ova rečenica tako dobro opisuje radnju knjige, da dalje ne moram ni prepričavati. Problemi se samo nižu, naizgled su nepovezani, no kako priča ide dalje, shvaćam da kako ju čitam upadam u samo još veće – probleme. Meni je sve bilo nepredvidljivo, ništa mi nije bilo očito, ništa nisam mogla povezati – no zbog dugačke a ponešto sporije radnje, nisam imala onaj osjećaj napetosti koji ja inače imam dok čitam krimiće ili psiho-trilere, ali to isto pripisujem dobrim stranama knjige, jer me nije naživcirala, nije mi digla tlak, nije mi kuhao želudac dok sam ju čitala – baš je bila slow food fine dining obrok. No, što ja nisam na to baš navikla, pa mi je malo testirala strpljenje, to je ipak moj problem.
Ono što me kod ove priče oduševljava je stil pisanja. Naš domaći autor piše o stranim likovima, ali s toliko autentičnosti i s toliko pažnje posvećene detaljima, da vam netko da ovu knjigu bez korica, ili samo kao rukopis, bili biste uvjereni da se radi o nekom stranom autoru, koji je definitivno na vrhu, ako ne i broj jedan na svjetskoj listi bestsellera. Također moram priznati da sam imala dosta predrasuda i prema autoru i prema knjizi, s obzirom na recenzije i reklame kako knjige tako i autora pa sam joj pristupila nekako sa strahopoštovanjem, pribojavajući se da će biti nadobudna i pretenciozna, ali nije. Morović je bez sumnje genijalan domaći autor, ali nema razmetljiv stil pisanja, te se njegova priča s lakoćom čita i prati, što se samog izražavanja tiče – po tom pitanju mi je idealna i baš po mom guštu. A takvi su mu i likovi. Jednostavni, ali psihološki super razrađeni, no opet dovoljno prizemni, da se mogu približiti svima. S obzirom na to da čitam puno domaćih autora, i da sam čitala dosta njih koji pišu o stranim likovima, moram reći da je postići ovaj efekt da imate dojam da zaista čitate neki svjetski bestseller jako, jako teško. Većini se autora omakne nekakva manja greška, koju možda dosta čitatelja i ne primijeti, (primjerice način na koji neki Amerikanac tepa svojoj curi a vama je jasno da jedan Amerikanac to nikada ne bi rekao jer to jednostavno nije u njihovim frazama ili govornom rječniku, ili jelo koje se priprema u nekoj američkoj kuhinji, a ja se dam okladiti u sve knjige koje posjedujem da jedan tipični Amerikanac nikada nije čuo za njega i sl.- pa dobijete nešto kao ‘lost in translation’) – no kod ovog autora toga nema. Osjećaj da u rukama držite knjigu koja s lakoćom može parirati onoj Jo Nesbøa ili Johna Grishama kod mene je prisutan od početka do kraja. Priča je jednostavno savršena, toliko detaljno isplanirana, majstorski satkana, i vidi se joj je posvećeno strašno puno vremena, pažnje i ljubavi, i za to imam samo riječi hvale i ogromnog i dubokog poštovanja.
No moram za kraj reći ovo – s obzirom na to da nisam ljubitelj ovog žanra, ovaj me obrok toliko zasitio, da sam sigurna da ću jedno vrijeme postiti, dok se malo ne oporavim. Ali ova gigantica, kako ću od sada od milja zvati ovu knjigu, definitivno ide na počasno mjesto na mojoj polici, i vjerujem da ću joj se jednom u budućnosti vratiti ponovo – da, toliko mi je bila dobra.
Bravo Miro, svaka čast, kapa dolje, total respect!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
