Na odlasku zalupila sam vratima toliko snažno da su zidovi zgrade još uvijek lagano podrhtavali kada sam ljutito izjurila na glavna vrata. Nisam plakala. Bila sam ogorčena, razočarana i užasno ljuta. Prvenstveno na sebe. Kako prije nisam prepoznala tu bezosjećajnost i egoizam u osobi za koju sam bila spremna i život dati? I što je zapravo to za što sam bila uvjerena da je ona prava ljubav. Ljubav za zauvijek. Eh, kako sam se grdo prevarila!? Jer upravo ta savršena ljubav u djeliću sekunde pretvorila se u bespovratno ljigavu osobu od koje više ne želim apsolutno ništa. Baš ništa. Želim samo otići što dalje. Pobjeći. Sakriti se. Zaštiti i sebe i svoju bebu od dvoličnog, patetičnog i patološkog lažova. Nitkova. Obećala sam mu da ću pobaciti (iako mi to niti na tren nije padalo na pamet). Hladno mi je tutnuo novce u dlan kao milostinju. Nakon te ljigave geste, više nisam čula niti riječ koju je izgovorio. Samo sam beznačajno kimala glavom.
A zapravo, samo sam željela što prije izjuriti na svjež zrak. Iako je bio prosinac, godio mi je hladan zimski vjetar koji se poigravao sa mojom kosom i grickao mi obraze.
Pomilovala sam si nježno trbuh i pomislila: Bit ćemo nas dvoje ok!
U desnom džepu tamnoplavog kaputa napipala sam bunt novčanica s kojima je Alan odbacio očinstvo.
Prolazeći pokraj mlađe ženske osobe koja je prosila na uglu Stare avenije, ubacila sam isti bunt u kutiju ispred nje. Zbunjeno me pogledala.
– Sretan Božić – dodala sam uz prijateljski smiješak.
– Sretan Božić… – zaprepašteno, izgovorile su njezine usne.
Ne trebam taj prljavi novac. Imam dovoljno ušteđevine da započnem novi život negdje drugdje. Moja beba i ja. Same ali sretne. Sama sam, ali ne koči me strah jer nedvojbeno čvrsto sam odlučila: moja beba će živjeti.
Pokupila sam stvari te zatvorila vrata unajmljenog stana u centru grada. Odlazim na selo. Svjesna sam da od ovog trenutka moj život se mijenja i sve će biti drugačije. Možda teže, ali bolje. Jer apsolutno ništa ne može se mjeriti s jedinstvenim trenutkom i neponovljivim osjećajem osluškivanja sićušnog bića kojem sam upravo ja udahnula život. Ni strah od usamljenosti, neizvjesnost, niti najveća bol koju ljudsko tijelo može pretrpjeti. Čak niti pomisao da te on nije želio. A njegov prljavi novac za promjenu usrećio je bar jednu osobu.
Gledam sićušno klupko i u jednom trenutku mi se plače a već u drugom preplavljuje me uspjeh, sreća i blagoslov. Od uplašenog, kreštavog glasića što se vrpolji u mom naručju, do umirujućeg disanja i spokojnog sna. Umiruje ga moj glas dok mu umiljato tepam kroz suze i ljubim minijaturne prstiće te nježno privijam uz sebe.
– Uspjeli smo, klupko moje.
Ne dopuštam mu da mi pokvari osjećaj majčinstva.
Jer divno je biti mama. I nikakvi novci to ne mogu platiti.
Marijana Šimić
