Dinamo i Hajduk su kao dvije potpuno različite vrste ljudi.
Dinamo zamišljam kao onog tipa koji voli sve imati pod kontrolom, nosi besprijekorno ispeglane košulje i hlače na crtu. U Zagrebu je sve posloženo, od toga kako se brani gol, pa sve do toga kako se slavi pobjeda. “Još jedan trofej? Mah, ništa posebno, ali hvala što ste primijetili”, kažu dinamovci dok tiho uživaju u svojoj nadmoći. Ili su nekad uživali.
Hajduk, s druge strane, je kao onaj lik koji uvijek dolazi na tulume s gitarom, spreman na zabavu. “Nas nećeš kontrolirati!” je njihovo nepisano pravilo. U Splitu je nogomet strast, filozofija, gotovo religija. Pobjeda nije samo pobjeda, već je to trijumf pravde nad nepravdom, i svi znamo da je svaki gol Hajduka gol protiv sustava. A ako Hajduk izgubi? E, to je već zločin protiv čovječnosti, pa i više.
Ali, što je Dinamo bez Hajduka i obrnuto?
Rivalstvo koje traje otkad znam za sebe, koje nadživi svaki izborni ciklus i koje se prenosi s koljena na koljeno, baš kao stari obiteljski recept za ajngemahtec. Zapravo, ovo je više od običnog rivalstva. Ovo je dio hrvatske kulturne baštine. Glasam za to da se izgradi muzej sportskih svađa uz zvučne efekte galame iz kafića, ili sa stadiona, i replike dresova iz sezona “kad smo mi bili prvaci, a vi ništa”. Dinamo i Hajduk zaslužuju cijeli kat u tom muzeju.
Kada se igra derbi, navijači oba kluba se pripremaju kao da idu u bitku. Dinamovci provode tjedne razrađujući taktike, tko će igrati, tko će stati na gol, koliko puta će neki igrač promijeniti frizuru prije utakmice. Hajdukovci, s druge strane, ne brinu toliko o detaljima. Njih zanima samo kako će proslaviti gol kada, i ako, ga zabiju.
Naravno, suci su uvijek tema. Nema veze tko pobijedi, suci su krivi za sve. Ako Dinamo dobije, Splićani će reći da je sudac bio dinamovac u maskirnoj odjeći. Ako Hajduk, ne daj Bože, dobije, dinamovci će tvrditi da je sudac Splićanin koji se u Zagrebu skrivao cijeli život i čekao svoj trenutak osvete. Na kraju krajeva, svi ćemo se složiti da su suci zajednički neprijatelj.
Unatoč tome što navijam za Dinamo, nerado priznajem da Hajduk u zadnje vrijeme postiže dobre rezultate, a Dinamo nam pruža… pa, pruža jedno nezaboravno iskustvo. Porazi se ne zaboravljaju lako.
Ali da ne bude sve tako crno, dinamovci znaju jednu stvar. Kad se Dinamo vrati, svi će se prisjetiti zašto su ga se bojali. Hajduk možda trenutačno igra bolje, ali sigurna sam da je za Dinamo ovo samo prolazna faza.
Na stranu sada sve, samo je jedna istina. Dinamo i Hajduk uvijek će biti više od običnih klubova i više od samog nogometa. Oni su omiljeni izgovor da se malo posvađamo, nasmijemo i podsjetimo da, bez obzira na sve, nogomet u Hrvatskoj uvijek dolazi sa zabavnom dozom drame. Ako ništa drugo, bar se svi možemo složiti oko toga da nema boljeg osjećaja nego kad pobjeda tvojeg kluba uništi dan tvojem prijatelju, vječnom rivalu.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
