Premda sam se probudila s glavoboljom, nevoljko sam ustala, otišla do kupaonice i gledajući se u ogledalo rekla sam svom odrazu “Dobro jutro ljepotice!” Kosa mi je bila kao da je netko bacio petardu u nju, podočnjaci do koljena, a lice izgužvano poput starih novina spremnih za loženje peći. Bez obzira na to, nasmijala sam se. Kako i ne bi?
Nakon prilično napornog prethodnog dana i neprospavane noći znala sam da me očekuje novi izazovan i naporan radni dan. Nanoseći fasadu na lice kako bih barem pokušala sakriti posljedice tog prethodnog dana i noći, razmišljala sam o koracima koje bih mogla poduzeti da pozitivno oblikujem današnje događaje. Bez obzira na to što sam znala da me očekuje kaos, buka, problemi i zahtjevne radne obaveze, odlučila sam da će dan biti dobar.
Tako sam s tom fasadom na licu i počešljanom kosom obukla radno odijelo i krenula na posao na kojem sam odlučila zračiti ljubaznošću, veseljem i osmijehom, unaprijed svjesna da sam si zadala velik zadatak.
I što se dogodilo?
Kao prvo moram reći da biti tako nasmiješen i ljubazan gotovo čitav dan nadasve je iscrpljujuć zadatak, ali uspjela sam ga izvršiti u potpunosti. Dogodilo se zapravo to da ljudi uzvraćaju isto. Ne bi vjerovali, ali na ljubaznost i osmijeh većina odgovara isto tako.
Na kraju dana moram reći da sam ponosna na samu sebe što sam uspjela učiniti današnji dan dobrim, zadržala sam strpljenje što je za mene veliko postignuće.
Sada si razmišljam o tome da pokušam napraviti izazov koji će trajati sedam dana. Cilj mi je ponovno biti smirena, nasmijana i ljubazna.
Mogu li ja to? Jesam li dovoljno jaka?
Tako se lako utopiti u životnom kaosu i zaboraviti živjeti.
Lako je zaboraviti dan učiniti dobrim.
Lako je zaboraviti disati.
Nije jednostavno samo ignorirati obaveze i pretvarati se da je sve u redu, ali ono što bismo trebali moći je u danu pretvorenom u kaos pokušati poduzeti korake koji će nam pomoći podići raspoloženje, natjerati nas da se opustimo i nasmijemo. Kako? Ako sam ja uspjela, vjerujem da može svatko.
Svi imamo te dane kada nam se čini da ništa ne ide kako bismo mi htjeli. Tih dana strpljenje i snaga su na ispitu i tako je lako dopustiti si da se fokusiramo samo na negativno i žalimo se na sve loše što nas je zadesilo jučer, danas, ili što će nas tek zadesiti. Znam po sebi. Prigovaram i žalim se misleći da je to najbolji način za dati si oduška, osloboditi se stresa i ljutnje, a u stvari taj stres i ljutnja samo sve više rastu. I onda počinjem prigovarati za svaku sitnicu. Sve mi smeta, razdražljiva sam, iscrpljena i ogorčena, konstantno pod stresom.
Upravo zbog tih dana kojih je postalo previše odlučila sam si dati izazov, kako bih se pokušala riješiti barem dijela tereta čangrizavosti koje je postalo moje drugo ime.
Dobar dan neće doći sam od sebe, zato ga ja više neću čekati. Nemojte ni vi. Svako jutro se pogledajte u ogledalo i pozdravite svoj odraz sa širokim osmijehom, to je sigurno dobar temelj za započeti dan veselo.
A moj izazov? Već sada mi se čini da je zalogaj koji pokušavam prožvakati velik. Nadam se da se neću ugušiti.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
