Dan za još
jedan san.
Nema tu
sreće odavno,
samo pjesme
nižem „slavno“,
i maštam o prošlosti
u kojoj živim do iznemoglosti.
Odraz tih stihova,
blistavih oblaka,
ispreplitao se
sa čežnjom
o njemu,
tamo negdje,
meni dalekom.
Od kraja
do početka –
granica je tek
dva, tri retka.
Ali do stapanja
inspiracije –
lirskoj duši,
potrebno je prijeći
mnoge pustoši.
Nisu to bile
obične, kišne kapi,
već simboli
kada bol ishlapi.
Život moj
buditi se stao,
a srce moje
voljeti nikad –
nije prestalo.
Lorena Vojtić
