‘Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba’. Tu sam rečenicu napisala nebrojeno puta, upravo za vrijeme školskih dana, ali nikad je nisam u potpunosti razumjela. Kako nešto tako dosadno i naporno, može biti najljepše?
Đačko doba je jednom riječju, za mene, bilo mučenje. Prijatelji koji mi to nisu, simpatije koje nikada na glas ne bih priznala da to jesu, nastavnici koji uvijek nešto pametuju i rešetaju nas nepotrebnim informacijama. Što lijepo ima u tome svemu?
Jedino čemu sam se veselila u tom dobu je početak školske godine i miris novih udžbenika, koji sam obožavala. Istina, draže bi mi bilo da su to knjige Agathe Christie, ali svejedno sam ih voljela slagati u ladice pisaćeg stola. Čitati ih… nešto manje.
A sada… Eh, da mi se vratiti u te dane bez brige i pameti. Vjerujem da se đaci danas ne bi složili sa mnom, ali zaista, kakve brige imaju? Nekad je bila sramota dobiti jedinicu. Danas? Gradivo jest možda nešto teže nego kada sam ja išla u školu, ali ni djeca nisu ista kao što su nekad bila. “Pa što, i jedinica je ocjena. Netko i to mora dobiti.” To je odgovor koji sam dobila na pitanje “Kako jedinica u trećem razredu osnovne?” Gradivo možda jest teže, ali djeca danas naprednija su nego prije tridesetak godina. Pametni, ali lijeni. “Ja hoću što ja hoću.” To je obično stav koji većina njih zauzima, a mi, roditelji, im to dozvoljavamo. Zašto? To je tema za neki drugi put, jer skrenula sam s one početne.
Školsko, zlatno doba. Zaista jest, jer tada nisam znala da postoje računi koje je potrebno plaćati. Nisam znala da se za novac treba dobro potruditi i teško se zarađuje, a ne raste na drveću. Nisam znala da se kuća ne čisti sama, a veš ne postaje magično čist i popeglan. Nisam znala puno toga što sad znam.
Da jesam, potrudila bih se uživati više, a ne kukati nad svojom sudbinom i željeti da se to doba što prije završi. Eh, samo da sam znala… Svjesna sam da tada ne bih mogla zaustaviti vrijeme, ali sigurno bih puno toga učinila drugačije.
Nalazili se u đačkom, srednjem ili starijem dobu, nemojte si dozvoliti takvo razmišljanje. Eh, da sam…. Barem se pokušajte potruditi da svako doba bude bezbrižno, koliko to može biti. Teško je, znam, jer pritisnuti svakodnevnim obavezama riječ ‘bezbrižno’ zvuči gotovo nemoguće. Ali ne mora biti. Opustite se i uživajte. Bez obzira na godine, priuštite si vratiti se u te đačke dane, pa bilo to samo u mislima. Koliko god da su se tada činili teški, sigurna sam da većina vas, barem ponekad, ima želju vratiti se.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
