Prolazim stazom snova…pronađem poneki od zalutalih stihova.
Pjesmu sastavim…dijelove od emocija rastavim…i onda nastavim…
Da me niko ne vidi…velom noći skrivena…lice prekriveno u sjeni…
Ne želim da neko zna više o meni…ostajem nevidljiva…moj glas je kompas…
Nosih gitaru u futroli…neko mi reče…Dobro ti veče…
Može jedna pjesma za mene…tako to obično krene…
Ne dam ti blizu prići…
Rekoh da trebam ići…voz će uskoro stići…
Ti ne odustaješ…
Kažeš…to je samo jedna pjesma i ništa više…treba mi da je čujem…da povjerujem da si stvarna…
Da čujem tvoj glas, noć je ispred nas…
Da vidim lice tvoje koje se krije…
Da pogledam oči što su svijetlo, u noći…
Rekoh ti…poznajem riječi slatko izgovorene romantično posložene…a, u njih ne vjerujem.
Onda si rekao… da si čekao, da tako nešto kažem…
Slušaj me djevojko… ovo ti predlažem…
Ti odsviraj pjesmu meni…sad je proljeće, srešćemo se negdje o’ jeseni…dotad ti neću bliže prići…ti odsviraj pjesmu i taman će voz stići…
Svako će svojim putem poći…ali opet ćemo se naći…svemir je odlučio naše duše dotaći…
Pjesmu odsvirah…dušom je birah…
Znao si…dobro si znao, jer si u meni prepoznao…sve ograde i zagrade koje sam postavila…da bi ljudima daleka bila…
Na onoj stanici sjećaš li se…tad si rekao…samo te gledam
tada ti rekoh… srce ne mogu da predam u tvoje ruke…
U tajanstvenost se povlačim…ne mogu ja da ti značim…
Moje su tuge duge kao pruge…vozovi su sjećanja…
U vrtlogu mojih osjećanja…nećeš znati koji je put pravi da te vrati…ti mene ne prati…ne želiš tamo zalutati…
Ni tada nisi odustao…
Tražih razloge da osjećanja postavim u izloge da tamo stoje…jer, u meni ne mogu da postoje…
U meni se sve pore boje… da vrata srca nekom otvore.
I onda ti počeh pričati kako ovdje dolazim svirati…
Svake noći znam ovdje doći i gledati mjesečeve staze dok ljudi prolaze.
U, ovo proljeće znam nekog zavoljeće…samo još ne znaju…
Možda kad čuju note,zajedno povežu živote…
A je li tebi neko nekad pjesmu svirao?
Izvini mladiću, ja vjerujem, pod ovim nebom stanujem da ljudima sreću donesem, da im, muzikom i pjesmom ljepotu ljubavi prenesem, n,e da se meni ljubav dogodi…
Sve si slušao onda korak-dva bliže si prišao…
Rekoh ti stani…
Ti pitaš: zašto se toliko branim…
Nisam došao ovdje da te ranim…ovdje sam da te upoznam…
Svirala sam gitaru te noći na peronima…nebo prekriveno balonima na kojim želje pišu…naše duše kao jedna dišu.
Skupio si sve napisane akorde… uzeo gitaru i svirao…mjesec je nebom plovio…letjeli su baloni…tamo negdje gdje se želje ostvare.
Gjde se tuge, u sreću pretvore.
Sreli smo se noći te…nižu se godine kao korali…znamo li sad…što smo tad znali…
Znamo…jer, isto osjećamo…
Kako samo znaš, tugu da odagnaš…da je pošalješ s’ prašinom ti govoriš tišinom…
A ja…ćutim te riječima…milujem očima…
Kad kažem da sam ti daleka…ti si onaj koji me uvijek čeka…na stazi snova i stihova…
Kad se pojave suze u očima, ti ih skupiš na dlanove pa se u zvijezde pretvore ti ih zakačiš za konac i pošalješ balonima da na nebu sijaju jače… u stihove se oblače…tvoje riječi tako znače…
Nasmiješ me…i budeš tu…kad je sve drugačije…
Kad me prošlost posjeti tvoja duša osjeti…
Samo me zagrliš, sve kažeš, i da ne govoriš…
Jer znaš…tako dobro znaš…mojim mislima prisitup imaš…
Još od noći one dok gledali smo balone kako nebom lete…i spajaju se želje odaslane, rukom napisane…
Još od one jeseni kad si opet došao i prišao meni…kad su svi osjećaji bili izgovoreni…tada kao i sad znam da sreću drugima pjesmom donosim…a ti si donio sreću meni…
Svi ti trenuci spojeni dok gledamo iz našeg stana… kroz prozore vozove…
Mladići djevojkama prilaze…osmjehnemo se ti i ja…jer, naša ljubav je baš tako počela…
Često se sjetimo koliko sam ti bila daleka…ljubav se daje, ona se ne čeka…u tebi pronađoh dobrotu čovjeka ljubav koja se sretne jednom u životu.
U tebi pronađoh sve stihove…pretvorih u akorde…ti si pjesma koju volim… vidim sebe u očima tvojim.
Milena Vujinović
