Što god da pišem, diše mi u duši, u srcu mi stanuje. Neke sam tekstove sročila iz sjećanja na dane kroz koje sam itekako gazila, znači doživljeno, preživljeno.
Čitam tako ta svoja djela i komentare na neka i ne znam jesu li mi komentari smiješni ili me žaloste.
Čudno je kako ljudi prolete tekstom niti ne pomislivši da jedan oblik tužne životne priče nije umjesno komentirati izjavom “divno”, uz dodatak vojske emotikona koji se rastapaju od ljepote… Mnogi bi rekli, “ah, što tebi zapne za oko”, ali ja
za sebe svejedno običavam reći da sam čudna.
Život mi je postavio staze pod korake, šaputao mi je na koju stranu da pođem kad bih se našla na raskrižju, upravlja kako mu se svidi i dođem tako na odredište koje mi je ucrtao u mapu ponuđenih dana.
Skrasi se osoba na nekome mjestu u kojemu nikoga ne poznaje i tada počinje pustolovina – potraga za prijateljima.
Što sam više svijeta prolazila i što sam više ljudi upoznavala, ljudi su me to više podsjećali na fasade zgrada ili kuća. Puno ih je koji su iz vana blistavi i oku ugodni, ali nutrina im vrišti prazninama.
I na tu moju usporedbu ljudi i fasade često sam proglašena “čudnom”.
Kad se osvrnem oko sebe i vidim kojim kriterijima ljudi vrednuju druge ljude, drago mi je što sam “čudna”.
Po njihovu, nije čovjek vrijedan pažnje ako se ne može ukalupiti u aktualne okvire ljepote, ako nema 365 outfit kombinacija u ormaru, ako ne vozi neka fensi kola, ako ne uživa u trač partijama, ako mu životna preokupacija nije manikura, pedikura, i kojekakva čuda salona za ljepotu.
Neka hvala, ne bih jer ne vidim svrhu glancanja ljuske kojoj je srž ništavilom bogata.
Ne bih baš zato što vidim da u tim salonima ljepote ne rade čarobnjaci i da mnogima tretman baš i nije bio uspješan.
Našminkane ili ne, vraćaju se mnoge dame svojim ispraznim životima, svojim muževima koji sline za tuđim ženama, muževima koji ih ne čuju, vraćaju se u svoja gnijezda da bi, kao prave kokoši, sjedile na jajima, u domove čiste poput apoteke u kojima čak i mjesto ima svoje mjesto jer tako je sada IN.
Neki pripadnici onog “jačeg” spola zalijevaju se skupocjenim parfemima nadajući se da će skupo plaćen proizvod prikriti vonj truleži; njihov prirodni miris.
Vraćaju se blještavilu svoga jada misleći da vanjski sjaj vrijedi više od nutarnjega…
Žao je meni onih koji se kite lažnim sjajem, jer da se guska i anđelovim perjem okiti, i dalje ostaje samo guska.
Volim svoj život zbog onih s kojima ga dijelim. Volim kad u predvečerje dođem u kuću i nađem igračke razbacane na sve strane jer su se djeca igrala, kad nađem prljavo suđe jer su djeca jela, kad nađem nered jer se tu živi i uživa u životu. Volim kad u sred toga nereda, umorna od cjelodnevnog rada, sjednem sa svojim mužem i popijem kavu, a nered… Sredit ćemo ga zajedno, danas, pa opet sutra, pa dan iza sutra i tako dok god bude potrebno.
Volim ja svoju obitelj, život i sebe baš ovakvu, bez sjaja, mat i čudnu.
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
