Vjetar je nježno milovao latice oleandara zasađenih naizmjenice
u nepravilnoj pravilnosti tog rasporeda hotimičnog.
Ipak.
Bilo je tu nečeg neodoljivo ljupkog i tužnog u isti mah.
Barem meni.
Barem u tom trenutku lipanjskog prijepodneva.
U djeliću vremena čitavo moje biće htjelo je biti roza.
Bila sam potpuno roza.
Nesvjesna crvenog već sljedeći tren.
Lišena ponosa i rasporeda.
Divlja, a krotka.
Nesputana u svojem nepoimanju svega neminovnog.
Žalosnog, a gordog.
Crvenog karmina,
koji nije bio dovoljan
čak ni za pažnju vjetra.
Bila sam lahor tog lipanjskog trenutka,
toplog i snenog.
Dok sam uživala među laticama rozog oleandra.
Marijana Martinčić
