Vrijeme je mjerljiva dimenzija koju čovjek ipak doživljava daleko više kao metafizičku nego fizičku kategoriju. Češće nam je neprijatelj nego saveznik.Ili prekratko, ili predugo. Ostaje izvan nas. Čovjek često ima svoju vlastitu, unutarnju dinamiku događanja koja se ne poklapa s onom vanjskom, objektivnom i univerzalnom.
Samim rođenjem smješteni smo u određeno vrijeme i okolnosti koje nam više ili manje odgovaraju. Naša percepcija vremena izgužvana je kao harmonika koja se iz sporog i širokog zamaha sve brže i uže skuplja prema kraju. S obzirom na sebe vrijeme dijelimo na prošlost, sadašnjost i budućnost, podjelu koja se samo vrijeme uopće ne tiče.
Vrijeme je pravedno prema svima da pravednije ne može. Nezadovoljan je čovjek u svojoj konstantnoj podjeli na ono moje i ono tvoje. Da može oteo bi vrijeme drugome, kao što otima i prisvaja baš sve što se oteti da. Osim vremena. Vrijeme se zrcali kao najčišće ogledalo, nijemo na svaku lamentaciju. I koliko god se čini okrutno spram pojedinca, dobro je što postoji.
Marijana Martinčić
