U ovom svijetu čežnja je naš vjerni pratitelj. Već u djetinjstvu čeznemo za odraslim stvarima, želimo što prije odrasti. U mladosti čeznemo za uspjesima u školi, prvom ljubavi. Malo kasnije ta čežnja okreće se prema sigurnosti, poslu, zaradi. Čeznemo za savršenim partnerom i maštamo o vjenčanju. Kad se to dogodi, osnujemo obitelj i u potrazi smo da svojoj djeci priuštimo najbolje što možemo. Radimo, borimo se, učimo ih vrijednostima. Tražimo sredstva da im osiguramo dobru budućnost. I tako dolazimo do faze kad oni staju na svoje noge, imaju svoje obitelji, a mi i dalje čeznemo. Sad tražimo nešto za sebe, hobi i slobodno vrijeme u kojem ćemo uživati, možda mjesta koja smo oduvijek htjeli posjetiti. Čeznemo za unutarnjim mirom, godi nam tišina. Neki na žalost ostaju sami, bez partnera, daleko od obitelji. I tad čeznu za nekim prošlim danima, vremenima u kojima se činilo da je čežnja imala svoj smisao. Onda kad je ona imala svrhu postojanja, kad je nosila svojevrsnu sreću. Na koncu, čežnja nikad ne umire. Ona je dio nas od samog početka do samog kraja. Njene nijanse se mijenjaju, mijenjajući time i nas, našu svrhu postojanja. Ako dopustimo da ugasne njen smisao ugasit će se i u nama ono svijetlo koje nam je osvjetljavalo puteve. Možda se nekima već čini da su došli pred kraj svog puta i da nema smisla više čeznuti za boljim, za srećom, da nema smisla više maštati. Sve što je život stavio pred nas imalo je nekakvu pouku ili poruku i kroz sve te situacije padali smo i ustajali. Dobro znamo da nije lako ni mladom, ni starom. Neki od nas su mladi i tek kreću za svojim čežnjama, a neki već dovoljno stari da shvate da su upravo kroz čežnju uspjeli ovoliko ustrajati.
Kolumna: Zapisi u vremenu
Karolina Obradović
