Često se sjetim misli koju je rekao Nikola Tesla.
“Svi smo mi jedno. Ljudi su povezani nevidljivim silama.”
Na ovaj tekst inspirisao me film koji sam gledala nekoliko puta.
Onda sam nedavno pročitala knjigu istoimenog filma.
Knjiga i film “Oduži se dalje” autorice Ketrin Rajan Hajd, ostavlja dubok utisak nakon pročitanog.
Naime i sama autorica (prije nego je napisala knjigu) doživjela je trenutak
kad su joj pomogli nepoznati ljudi. Kad je htjela da im se zahvali, vidjela je da su otišli.
Nije im znala imena, ali je tog trenutka znala da će činiti dobra djela.
Taj trenutak kasnije je pokrenuo ideju koja je dobila korice i stranice.
U vremenu (kažu da vrijeme ne postoji) koje neumitno teče svakodnevno sretnemo ljude.
U taktovima koje zna samo sat, ljudi prolaze kroz naše dane.
Užurbanim ritmom tehnološkog vremena ostajemo zarobljeni u svojim kockama.
Postajemo otuđeni.
Više nego što su to ljudi ikad bili.
Primjetimo li osmijeh na licu ljudi koje sretnemo, vidimo li nekad suzu u oku da je zaiskrila?
Osluškujemo li svijet oko nas?
Jesmo li se odviknuli od ljepe riječi i dobrih djela?
Pišem godinama priče i čula sam ljudske životne priče.
Sačuvala sam ih u srcu i duši.
Pomogla bih kroz riječ, podršku i slušala bih iznova.
Sa vjerom da će se pojaviti mrva nade da se sve riješi.
Vrijeme koje ne postoji je teklo.
Slušala bih ljude koje bih srela prvi put u životu.
Život bi nas sreo u prolazu, prodavnici, kulturnim događajima ili čekaonicama
gdje sa hrpom papira čekamo lutajući mislima.
Sretala bih ljude na društvenim mrežama kroz pisanu riječ.
Nasmijali bi se dok se kazaljke okreću praveći krugove.
Razgovarali bi i čula bih priče iz života ljudi.
S’ vremenom sam shvatila koliko ti susreti oplemene dušu čovjeku.
Koliko zapravo učim, slušajući ljude koji govore.
Prvog trenutka kad sam pokrenula blog i krenula da pišem rekla sam da će te riječi biti ljubav, nada i osmijeh.
Da ću ostavljati zrna dobrote koja će se jednog dana spojiti i biti smisao
misli koju je rekao Nikola Tesla.
Jedan osmijeh, pružena ruka i zagrljaj, mjenjaju svijet.
Jedan trenutak, kad zastaneš i saslušaš, slaže niti dobrih djela.
Gledam kako ljudi prolaze, u svom svijetu i ringišpilima misli.
U tim mrežama iz kojih bi voljeli izaći.
Ponavljaju dane čineći beskonačne krugove otuđenosti.
Otuđenosti od čovjeka i samih sebe.
Priroda nas uči dobroti, zaboravili su ljudi čuti glas prirode koji nam pošalje.
Kad čovjek nije u harmoniji sa prirodom i ljudima, onda živi u protoku dana.
Stati i pogledati, odistinski vidjeti koliko je zapravo ljepote u tom kad saslušaš čovjeka.
Kad mu upoznaš dušu i pomogneš.
Pritom, ne očekujući ništa zauzvrat.
Već, da imaš osmijeh na licu koji će se reflektovati dalje.
Osmijeh je jedno od najljepših dobrih djela.
Sva toplina osmijeha poveže ljude.
Zagrljaj, u njemu se nalazi, ljubav, snaga i razumjevanje.
Učimo svaki dan u susretima sa ljudima, dozvolimo sebi i vremenu koje ne postoji a teče da budemo dobar čovjek.
Da djeca dušom vide, ljubav dok očima gledaju.
Samo takav svijet u kom razumijemo jedni- druge ima ljepotu života.
Pronađite je u svakom danu.
I kao što naslov knjige kaže… Oduži se dalje.
Budi ljubav… živi ljubav… čini dobra djela.
Milena Vujinović
