Razmišljam nešto o današnjoj mladeži koji se zaposle prvi, drugi ili treći put, nebitno. Dobije zadatak i on ga odradi onako, tek toliko da može reći kako je odrađeno. Naravno, nije odrađeno kako je trebalo, slučajno ili namjerno – prije će biti ovo drugo, i što će se dogoditi sljedeći put? Stariji i iskusniji kolega dobit će zadatak zato što mlađi to ne zna ili ne radi dobro. Njemu ćemo dati nešto lakše dok se ne nauči. I onda se uči tjednima, mjesecima za istu plaću kao stariji kolega.
Da me ne bi sada shvatili krivo, kako u svim situacijama tako i u ovoj, ima izuzetaka. Postoji i ta druga, vrijedna mladež, ali ruku na srce rijetki su.
Sjećam se kad sam se ja prvi put zaposlila, bilo je to….zapravo je potpuno nebitno kad je to bilo, ali nije mi palo na pamet reći da nešto ne znam ili barem potruditi se da odradim što je moguće bolje. Samo da pokažem koliko sam sposobna. Samo da ne ispadnem glupa i nesposobna.
Zašto? I tko je sad u ovim situacijama ispao pametniji? Oni koji štite svoja leđa, ne daju na sebe, rade koliko mogu, odnosno žele, jer realno danas nitko ne cijeni rad već koliko se kome možeš uvući u stražnjicu. Ili ja koja sam se trgala, razbacala na sve strane, podmetala leđa, trošila živce za što? Zato da bi se u najboljim godinama moje tijelo ponašalo poput onog devedesetogodišnjakinje, a živci….ne znam ni što je to. Odavno su istrošeni.
Je li onda bolje napraviti se glup i provlačiti kroz život “mukte” ili dokazivati se i na kraju završiti grbavih leđa, na odjelu za fizikalne terapije ili zatvoren u psihijatrijskoj ustanovi?
Život je igra s nultim zbrojem, zato spoznaja o tome da ga ljudi žive tako što čine i govore gluposti ne bi trebala biti preveliki problem. Jer bolje ispasti glup nego iz aviona ili jurećeg vlaka, zar ne?
Ispada da je tako.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
