,,Žao mi je, gospođice. Prognoze nisu dobre. Kancer je uznapredovao.” – bilo je sve što sam uspjela da čujem prije nego što sam se sasvim isključila iz stvarnosti. Doktorica je i dalje nešto pričala, ali nisam obraćala pažnju na ono što je izgovarala. Moj mozak je uspio da registruje samo: ,,…nekoliko mjeseci života.”
Zvukovi oko mene su postali utišani. Lice moje doktorice je postepeno blijedilo kako su mi suze maglile vid. Jedino što sam pred sobom tada ugledala bilo je njegovo lice. Šta bi rekao da me vidi sada? Šta bi pomislio?
A ja umirem. Umirem, ali ne od raka, već od slomljenog srca. Jeste li znali da se itekako može umrijeti od slomljenog srca? Priznajem, ja nisam. Nisam, sve dok ga nisam srela. Sve dok ga nisam zavoljela. Sve dok sa njim nisam provela najljepše vrijeme i najljepše dane svog života. I sve dok nisam spoznala bol nakon što je otišao. Ne slome nas odlasci onih koje volimo. Ja sam ga sama pustila da ode. Voljela sam ga ljubavlju koja ne vezuje, već oslobađa. Pustila sam ga. Zašto bi iko zadržavao nekoga na silu, nekog ko ne želi da ostane? Ali, boli sve ono što dođe kasnije. Bole sva ta pitanja bez odgovora. Pitanja, na koja samo univerzum, možda, zna odgovor. Svako to pitanje bilo je bodež u mom srcu. Svaka misao o toj imaginarnoj budućnosti lomila mi je dušu. Naposletku, najviše me je slomilo vlastito razmišljanje. On me nikada više neće držati za ruku dok šetamo. Nikada neće stati ispred mene i vlastitim mi tijelom napraviti zaklon od vjetra. Nikad neće iz tuđeg dvorišta ukrasti ružičasti cvijet i staviti mi ga u kosu. Nikad neće stajati sa mnom ispod kišobrana. Nikad me više neće zagrliti oko struka i privući ka sebi u poljubac. Nikad neće kleknuti ispred mene i pitati me da se udam za njega. Nikad moju ruku neće ukrasiti njegov prsten. Nikad za njega neću obući bijelo, niti on za mene crno odijelo. Nikad neću čuti pjesmu njegovih svatova. Moja materica neće u sebi držati ušuškano biće koje je pola on, a pola ja. Nikad neću krvariti na porođajnom stolu, niti osjetiti bol dok naše dijete budem donosila na svijet. Nikad neću znati da li ćemo i on i ja zaplakati u isti mah kad se začuje i plač našeg djeteta, plač koji postoji samo u mojim željama, snovima, maštanjima. Nikad neću osjetiti miris tog djeteta, niti ću znati da li je dječak, ili djevojčica. Nikad mu neću poljubiti bucmaste obraščiće, nikad joj neću plesti pletenice. Nikad neću znati liči li na njega, ili na mene, ili je pokupio ono najbolje od oboje. Nećemo ga voditi zajedno na vakcine, u vrtić, ni u školu. Nikad me neće buditi poljupcima, niti sa mnom piti prvu jutarnju kafu. Nikad me neće ljubiti u čelo i govoriti mi da je ponosan na mene, iako mi je opet zagoreo ručak. Nikad nećemo proslavljati praznike zajedno, uvećavati porodicu, putovati svijetom, gledati nebo, mjesec i sunce i poželjeti nešto kad ugledamo zvijezdu padalicu. Nikada nećemo na koljenima ljuljuškati svoje unučiće i pričati im najljepšu ljubavnu priču pred spavanje – našu. Nikad nećemo ništa… jer nas nema. Ne postojimo. On će sve to imati sa njom. A ja… Ja umirem. Od slomljenog srca. Jeste li znali da se itekako može umrijeti od slomljenog srca? Nisam znala ni ja, sve dok nisam naučila da ponekad duša zna da zaboli tako jako, da naš mozak registruje tu bol kao fizičku. I tada nastane neki zdravstveni problem. Ove ćelije raka, koje se rapidno šire mojim tijelom, su sva ona pitanja na koja nikada neću dobiti odgovor. Mada, to više nije ni važno, jer ja ionako uskoro odlazim. Zauvijek.
Darya Noel Mason
