Da mi je sada
da zavirim
u stare požutjele listove
na kojima sam
malo po malo
ostavljala dio sebe
utapala tugu
u bijele listove
suzama ocrtavala oblike…
Tamo u tim redovima
ostavila sam
svoju mladost,
snove,
sva svoja nadanja
sve krikove,
rane i
ožiljke
koji nikada
neće da zarastu…
Na tim listovima
pokopala sam oca
i svoju prvu ljubav,
sve patnje
i sve vidljive rane
nanesene od ruke monstruma,
što životom
se zove…
Tu sam sakrila
snove o prerano
izgubljenom djetinjstvu,
igrama i
željom za ljubavlju
roditelja…
Sve su one ostale
tokom godina
izgubljene
možda su i
bačene,
spaljene,
ali nema veze
neka ostanu
spremljene
oblakom prošlosti
velom prašine
okovane…
Ionako one su
dio mene,
dio mojih sjećanja
pospremljenih
u ladicu zaborava
u najtamnijem
kutu mog uma
pod nazivom:
“Najljepši stihovi
nastaju u tihom kriku
najveće tuge i boli…”
Martina Kopić
