U rukama vremena živimkao u nekom začaranom krugu.Ponekad vidim kišuponekad vidim dugu. Vrijeme mog životažubori kao rijekaMirno plovim koritom tima onda shvatim da prolazimi ja
U početku,bila sam kap rosena dlanu svemira. Skačem kroz travu,duša mi je lepršava i laka,ne zna ni svoje rubove ni pravce,samo juri za leptirima mislišto
Ja nemam više svoju obalu,Pravit ću se da samo spavaI ja ću o njoj stalno sniti.Ostaje samoća ispod bijelog duda,Mašta se pod njim više neće
Idu minute kotrljaju se na satu. Upravo sad, dok čitate ove redove koji se nižu pogledajte sat i vidjećete kako putuju da otkucaju ponoć, i
Davnog lipnja 2005. godine moj djed je počinio suicid iz samo njemu znanih razloga i ostavio oproštajno pisamce u obliku pjesmice… Već je od toga
Ne znam tko još ovo treba čuti, ali neki ljudi jednostavno nisu stvoreni za biljke. Postoje oni koji s malo zemlje, vodom iz slavine i
Da ti kažemStani maloUspori korakOstao sam bez dahaTrčao nepoznatim ulicamaOstao bez dahaNa momente kao da je srcePrestalo kucatiMisleći da te neće pronaćiKada sam te sustigoNi
Za kraj slavljeničkog dana, dajem Vam osvrt ove lagane, ljetne priče kroz koju se provlači odnos između majke i kćeri, ali i o jednom susretu
Eva se maglovito sjeća drugog svjetskog rata, a njezina obitelj nikada nije razgovarala o tome. Kad je 1963. godine dobila poziv od javnog tužilaštva da
Negdje tamodaleko,tamo gdje suncemiluje moje obrazetamo negdjegdje kiša nedotiče obrazeskrivajući odsvijeta suzekoje neumorno padajunegdje tamodaleko,tamo negdjegdje snovipostaju stvarnost,a noćne more nepostojenegdje tamodaleko,tamo negdjeizmeđu togapostoji samosurova