Nisam u stanju napisati riječ,
a kamoli stih i onda
zaranjam u sebe,
duboko,
tamo gdje ne odlazim
baš često,
tamo gdje tama još
nagriza rubove rana
čineći ih
svježima i nakon svih
ovih godina
što pokušala sam zaboraviti…
No zaborava nema
za proklete sjećanjima
koja svakodnevno se
šuljaju poput lopova
prilazeći nam nečujno
i kad najmanje se nadamo
da nas muče svojim
trulim kandžama
ne dajući nam mira,
ni oprosta…
Ne mogu napisati ni riječ,
a kamoli stih,
no nekako uvijek ova kiša
u meni probudi
one demone za koje
mislila sam da
davno sam ih uspavala,
zaboravljajući da oni
nikada ne spavaju,
samo ponekad miruju
dajući nam kratki privid
spokoja…
Kiša,
ta prokleta kiša
tako lijepa, a tako pogubna
u svoj svojoj ljepoti…
no barem i ovaj put sakrit će
moje suze…
Martina Kopić
