I danas sam pospremila cijelo dvorište, kući sve do tavana, oprala sam i izglačala svu opranu robu a pogotovo njegovu, jer u nedjelju kada krene ponovo na teren sve mora biti spremljeno, na stolu, za spakirati i ponijeti sa sobom. Ručak još moram završiti tako da bude sve toplo dok on dođe.
S djecom se još moram dogovoriti da što manje smetaju tati kada dođe jer on se mora dobro odmoriti.
Živim u malom mjestu s mužem i četvero djece. Nisam zaposlena, a kako i bi kraj toliko obaveza i sitne djece, svi idu još u Osnovnu školu.
Udala sam se s sedamnaest godina, vrlo mlada, tek sam završila trgovačku strukovnu školu i odmah ostala truda s mojom Evom. Muž i ja voljeli smo se još u srednjoj školi, i on je trgovac po struci. Imao je on puno djevojaka ali kada sam zatrudnjela, odlučio se za mene. Svadba nam je bila skromna, jer ni moji ni njegovi roditelji nisu bili u mogućnosti pripremiti veću svadbu.
Ja potječem iz obitelji s sedmero djece a on iz obitelji s petero djece, sve jedno drugom do uha.
Na našoj skromnoj svadbi dobili smo nešto novaca i poklona za početak života. Prve tri godine živjeli smo u dvorišnoj prostoriji, koja je nekada služila za ostavu, u kući njegovoga strica. Od novaca koje smo dobili a nešto smo i posudili, kupili smo komad zemlje u našemu selu i započeli graditi svoju kuću.
Pomagali su nam njegovi i moji, prilično se to brzo i diglo, lijepa mala kuća s mogućnosti nadogradnje po potrebi i s financijskom mogućnosti. Bile su to dvije velike sobe, kuhinja u koju je stao i veliki stol za cijelu obitelj i goste ako bi se našli, kupatilo veliko i lijepo, moderno. Nisu sve kuće u selu tada imale kupatilo u kući kao mi.
Imali smo veliki hodnik, tavan i naravno dvorište.
Gradeći i radeći sve radove na svojoj kući, moj Ivan znao je sve o gradnji. Nismo imali dovoljno za život pa je kao i ostali mještani i mlađi ljudi, morao je krenuti u potrazi za poslom. Jedino što je znao raditi je bila gradnja i teški fizički poslovi bez struke.
Dok smo živjeli kod strica rodila sam Evu, nedugo po djelomičnom završetku naše kuće ponovo sam ostala trudna s naša dva sina. Rodila sam Matiju i Frana.
Od tada smo u našoj kući. Nije to bila ni upola dovršena kuća ali svaki tjedan nešto bi se dovršavalo i sve je bilo ugodnije i ljepše. Moj Ivan dolazio bi svakog petka kući i odmah bi krenuo nešto završavati, tako da nam majstori nisu skoro niti trebali. Od krova do struje, vode i ostalih instalacija sve je Ivan sam radio. Ja sam morala biti uvijek u blizini kako bih mu pomagala u pripremi ili nekim sporednim poslovima. Morala sam biti slobodna i nikada ne reći, moram nešto drugo. Bio je vrstan i brz u svemu, vodio je računa da to bude kvalitetno i sa kvalitetnim materijalom urađeno, inače ne bi to radio ako ne bi imao s čim on želi. Isto tako znao je biti jako ljut ako mu ja ne bi znala ili mogla pomoći kako je on naumio. Ponekada je zahtijevao da mu donesem teške vreće cementa ili neke još teže predmete, koje naravno nisam mogla niti podići.
Tada bi se iskaljivao na meni, psovao je i govorio mi kako sam nesposobna i nekorisna. Kada bih mu odgovorila da je to za mene teško, da ne mogu , govorio je da nije ni čudo jer cijeli tjedan ležim ili se zabavljam pa nemam kondiciju za rad. Nekoliko puta mi je zaprijetio ako ne ušutim, ako se ne prestanem žaliti da će me pljusnuti. Za svaku sitnicu bi se izderao na mene.
Šutjela sam i nastojala što više mu pomoći i biti mu od koristi.
Ponekada bi me neko od djece pozvalo da nešto treba, gotovo uvijek se izderao na dijete i nisam znala kome udovoljiti. Bilo mi je žao djeteta a njemu sam morala udovoljiti, inače bi psovao i zaista ružno mi govorio i optuživao me.
Mrzila sam petak i njegov dolazak, kako god kuća nije bila završena ali meni i djeci je bilo dobro samo od ponedjeljka do petka. Primijetila sam da ga se i djeca boje, da ga izbjegavaju. Dečki bi često pitali za tatu kada nije bio doma a kada dođe tihi su i bojažljivi, ništa ga ne ispituju. I sama sam se strašno udaljila od njega, naprosto sam ga se bojala.
Uvečer kada bi ostali sami u krevetu, pokušala sam mu se nekako približiti i malo nježnije i prisnije pričati s njim. Pokušala sam mu dočarati dječje igre i potrebe, događanja kada njega nema ali sve je bilo uzalud. Bio je vrlo grub.
Naš odnos sve se više hladio. Obavili smo bračnu dužnost, jer je on to zahtijevao, bez ijednog poljupca. Hladno i jadno, bila sam strašno povrijeđena, ljuta, jadna. Ali kako i komu o tome nešto reći, ili pričati, svi su govorili kako je Ivan vrijedan i kako sve to kvalitetno radi i financira. On je bio sve a djeca i ja smo samo šutjeli i vodili život kako smo morali i kako je on to od nas tražio i očekivao. Kada bi ponedjeljkom odlazio ostavljao bi mi tek toliko novaca, koliko je on mislio da nam je neophodno. Nisam znala koliko novaca ima i koliko zarađuje. Ništa mi u posljednje vrijeme nije govorio osim da sam beskorisna i da po cijele dane ljenčarim dok se on muči i radi najteže poslove kako bi prehranio mene i djecu.
Nakon jednog odlaska, jednoga ponedjeljka opet sam bila prepuštena silnim obavezama u vrtu oko kuće, djece i kuhanja. Osjećala sam užasni bol u donjem dijelu trbuha i leđima. Prvo što sam pomislila, da sam se pretegnula s nekim teretom kod radova koje smo Ivan i ja radili ove subote i nedjelje. Malo sam se skvrčila i utoplila u krevetu dok su se djeca igrala oko mene. Jako sam se bojala da se ta bol ne zakomplicira, onda bih morala zvati nekoga od svojih da čuvaju djecu i da me netko vodi k liječniku. Sve mi je prolazilo glavom. I strah što bi se to moglo desiti da me toliko boli. Čak sam malo i zaspala. Tableta za bolove mi je pomogla i vrlo brzo sam se digla i nastavila s radovima kao da ništa nije ni bilo. Cijeli dan sam se loše osjećala i nisam mogla jesti.
Navečer sam djecu uspavala a meni opet bolovi i mučnina. Izračunala sam si i dane mjesečnice koji su mi uvijek kasnili. Nije me to toliko zabrinjavalo ali sam pomislila i na to da nisam ponovo trudna.
To mi nikako ne bi odgovaralo. Planirali smo samo dvoje djece a sada bi ih bilo četvero. Ta mi se misao usadila i s njom sam i zaspala. Cijelo vrijeme sam držala trbuh jer mi je tako bilo ugodnije i grijala leđa s jednom dodatnom dekom koju sam si omotala oko pasa. Ne znam kada ni koliko mi je trebalo da zaspim ali sam čula djecu da nešto pričaju i taj razgovor između njih me je probudio.
Malo čudno jer bih ja već obavila dosta posla dok bi oni još spavali. I zaista već je bilo osam sati a moje buđenje je bilo oko šest sati. Ma dobro pomislila sam, stići ću sve obaviti a djeca se samo igraju. Ustala sam brzo iz kreveta i opet osjetila onu neugodnu bol.
Odlučila sam se posjetiti liječnika da ne bi bilo samo gore, jer to nije bol od rada ili prehlade to je neka čudna bol koju ne smijem zanemariti.
Nakon svih poslova doma, uzela sam djecu i odvela ih do mojih roditelja na čuvanje a sestra je krenula sa mnom do liječnika, jer se bojala da me pusti samu.
Gospođo vi se trudni, potvrdio je moje najgore očekivanje, liječnik. A bolove imate jer ste vrlo mlada i nedavno, prije dvije godine, rodili ste dvoje djece. Dakle ovo je sada vrlo rizična trudnoća i morate strogo mirovati.
Rekao mi je liječnik te preporučio strogo mirovanje uz samo laganu šetnju i pravilnu prehranu. Ako to niste u mogućnosti, zbog troje djece koje već imate, morat ću vas ostaviti na bolničkom liječenju i skrbi kako bi bez problema iznijeli ovu trudnoću.
Ozbiljno i vrlo zabrinuto obavijestio me je liječnik te naručio za dva tjedna na novu kontrolu a u slučaju bolova hitan prijem na naš odjel za trudnice, rekao je.
Samo to ne, pomislila sam, to nikako ne mogu.
Vrativši se kući bila sam ljuta, tužna i vrlo, vrlo zabrinuta. Moram obavijestiti muža kada dođe u petak kući. Ne mogu ni zamisliti kako će biti ljut i što će sve reći. Užasno sam cijeli tjedan bila nervozna i uplašena, bolovi su bili sve slabiji i skoro ih nisam više ni osjećala. Jesti nisam mogla ništa. Bilo mi je mučno i sve mi je toliko smrdjelo da sam otvarala dok sam kuhala, sve prozore, kako bi para i mirisi hrane što manje se osjetili.
Bojala sam se kada Ivan dođe, znam da mu moram pomoći s radovima na kući a ja se ne smijem naprezati, niti najmanje opteretiti teretom, inače ću izgubiti bebu. Nisam razmišljala o gubitku bebe ali o tome što će mi Ivan reći, to jesam. To mi je cijeli tjedan zujalo glavom.
Po kući sam radila sve kao i do sada, bez ikakvih čuvanja i opreza. Sve sam mogla i nisam mislila da mi to može bilo kako smetati.
Ponovo je došao petak, najgori moj dan.
Ponovo, kao i svaki petak, sve je moralo biti na vrijeme i temeljito pospremljeno i skuhano. Oprala sam i izglačala Ivanovu radnu robu koju je proši petak donio, jer dok je on bio doma nisam se smjela s tim, kako on kaže, igrati. Sve sam to morala napraviti do njegovoga dolaska.
I ko za vraga, baš na večer, kada je on trebao stići, ponovo sam osjetila lagane bolove. Brzo sam popila jednu tabletu za bolove iako sam znala da to ne smijem piti jer tako samo, sama sebe zavaravam. Nakon večere spremila sam djecu na spavanje a Ivanu pripremila čistu robu za presvući se nakon tuširanja.
Cijelo vrijeme sam razmišljala i tražila najbolji trenutak da mu saopćim da sam trudna. Znala sam da to mora biti stvarno dobar trenutak inače će se istresti psovkama i uvredama na mene.
Legli smo u krevet i polako uz priču kako su djeca bila dobra ovaj tjedan, kako su naši sinovi počeli pričati prve riječi, izvoditi interesantne dogodovštine, pratila sam njegove uzvratne komentare i upite. Istina malo ih je bilo ali ono malo što me je pitao osjetila sam da je opušten i da bi sada bio pravi trenutak.
Među tim Ivan je baš u tom trenutku krenuo k meni u želji da me ima.
Osjetila sam da je vrlo uzbuđen i nikako mu se nisam smjela oduprijeti.
Kod odnosa osjetila sam jaku i neopisivu bol, stavila sam jastuk u usta da ne vrisnem, suze su mi lijevale od bola, znala sam što to može značiti. Mogla bi izgubiti bebu a još gore mogla bi i sama podleći problemima koji iz toga proizlaze. Ali kako, kako mu reći ne, ne može, ne dam ti.
Poludio bi, optužio bi me za tko zna što sve, da ga izbjegavam, da ga ne volim, da imam nekoga, on je na to sve sposoban.
Brzo je bio gotov i bez imalo nježnosti okrenuo se u stranu i počeo spavati.
Imala sam sve jače bolove, plakala sam kao nikada, jastukom sam utišala svoje jecaje ali bol je bila nepodnošljiva. Bilo je jače od pravih trudova. Mislila sam gotovo je, sigurno ću pobaciti, izgubiti ovu nedužnu bebu.
Probudi se Miro, govorila sam samoj sebi, ti si ubojica svojega djeteta, voliš li ti to dijete, voliš li ti sebe. Onih troje mališana ovisni su o tebi, ne smiješ se predati, bori se za svoju djecu. Pribrala sam se, uzela ogrtač i krenula u kuhinju. Silazeći prema kuhinji osjetila sam da se nešto događa. Rađam li ja to, pomislila sam, sagnula sam se i vidjela da krvarim. U kupatilu sam se presvukla uz sve bolove i krenula natrag u sobu da uzmem čistu odjeću i da obavijestim Ivana da moram hitno u bolnicu. Bila sam u sagnutom položaju jer se nisam više mogla ispraviti. Pozvala sam ga nekoliko puta ali nije se odazivao.
U kuhinji sam uzela telefon i, iako je bila noć, nazvala sam svoga brata koji je imao automobil, te ga zamolila da hitno dođe po mene da me vozi u grad u bolnicu. Kroz nekih petnaest minuta vidjela sam svijetlo pred kućom. Ivan se nije budio i nije se odazivao mojim pozivima, uzela sam svoje osobne stvari i krenula polako do bratovog auta. Brat je malo ispitivao a poslije mi je rekao, da, ok, Ivan zna sve i ostao je doma jer čuva djecu.
Na odjelu ginekologije dežurni liječnik me je pregledao i ustanovio da mi mora spašavati trudnoću. Rekao je kako dosta gubim krv i da mi ju moraju dati a da sestra pratnju obavijesti kako ja ostajem u bolnici. Ja sam odmah bila prikopčana na neke aparate, davali su mi infuziju, krv, lijekove za bolove, samo sam htjela što prije zaspati. Toliko sam bila umorna i iscrpljena da mi je san bio jedino što sam tada željela.
Nekoliko puta sam se budila i nikako da shvatim gdje sam, kao kroz san vidjela sam da su mi obje ruke s nečim opterećene i odmah bi opet utonula u san.
Drugo jutro oko moga kreveta skupilo se nekoliko liječnika i sestara, svi su nešto radili i zabrinuto jedan drugoga ispitivali.
Što se desilo, pitala sam sestru.
To vi nama recite što se desilo, jasno vam je rečeno da ste u vrlo rizičnoj trudnoći i da strogo morate mirovati, a vi ste toliko radili da ste ugrozili život ne samo bebi već i svoj.
Ali sada je samo bitno da se sve smiri jer u protivnom će te morati na operaciju i ostajete bez bebe a dali ćemo mi ostati bez vas, veliki je upitnik.
O čemu to ova žena govori, pomislih. Naravno da neću i ne smijem umrijeti, mene doma čeka mojih troje djece, koji niti jedan dan nisu ostali bez mene.
Opet neka vrtoglavica i magla, sve mi se zacrnilo i samo sam otputovala. Tako me lijepi san držao, kao da mi se cijeli moj život odvijao pred očima. Svašta sam sanjala, smijeh svoje djece, svoju obitelj, roditelje, braću i sestre, igrali smo se, bio je predivan san.
Koliko sam dugo sanjala i spavala stvarno ne znam, samo sam čula kako se smjenjuju sestre i liječnici oko moga kreveta. Svi nekuda i nešto žure, pogledavaju aparat koji je bio prikopčan na mome trbuhu, na mojim prsima drugi, na ruci treći, igle po meni, baš sam sva povezana s nečim. Kao da sam se na trenutak probudila i brzo opet padala u svoj prelijepi san.
Tek četvrti dan, kako su mi poslije rekli uspjela sam se probuditi i na svu sreću uspjeli su mi spasiti i bebu. Ostala sam trudna, nisam izgubila svoju bebu.
Što se desilo, sve sam polako počela slagati nekim redom. Gdje su mi moja dječica, tko je s njima, koji je danas dan. Nizala su mi se teška pitanja. I dalje sam bila s svim aparatima na meni povezana, nisam se mogla dići, ali sam jasno sve znala, da sam i zašto u bolnici.
Sestra je odmah obavijestila liječnika da sam budna, ponovo su se svi strčali oko mene, kao da su doživjeli neko olakšanje, kao da su likovali i bili sretni. Uspjeli su. Spasili su život moje bebe i mene.
Prvo što sam pitala, kako su moja djeca. Sestra je odmah shvatila moje pitanje i odgovorila. Ne brinite gospođo, bio je ovdje vaš suprug i vaša majka, oni su preuzeli brigu o djeci a vi se sada samo trebate brinuti da sačuvate bebu i sebe.
On zna, zna da sam trudna, kako je reagirao, dali je bio ljut, što je rekao mojoj majci. Kako su djeca, sigurno je mama prešla k nama u kuću jer kod njih nema dovoljno mjesta za sve a i morala bi nositi hrpu njihovih stvari. Sigurno je ona kod nas. Jedva čekam da se čujem s nekim od njih. Plaču li djeca, prvi puta su odvojeni od mene.
Ništa mi nije preostalo nego da se smirim i mislim na ovo malo u meni, kako da što prije naraste i da rodim. Ali ovo je tek početak trudnoće, zar ću sve vrijeme trudnoće preležati, zar ne mogu biti doma s svojom dječicom.
Uhvatila me panika, pa ja sam tek oko tri mjeseca trudna. Zar ću šest mjeseci biti u bolnici, ne neću sigurno će me uskoro pustiti doma.
A što onda kada dođem doma, ako doma moram ležati i mirovati, dali će se moj muž s tim složiti, tko će brinuti o mojih troje djece koji su još jako mali, kojima majka treba svakog trenutka.
Moram što prije o tome s nekim razgovarati, moram reći sestri da želim s liječnikom što prije razgovarati. Ja moram kući.
Toliko sam se rastužila i rasplakala da nisam mogla sestri odgovoriti što mi je. Ispitivala me dali me boli, može li mi kako pomoći, a ja ne mogu da progovorim, gušim se u svojim suzama, brizi i strahu što će dalje biti.
Nedugo zatim došao je i liječnik koji me je uljudno primio za ruku i zamolio da se smirim kako bi sa mnom razgovarao.
Znala sam da nisam sama i da on ima puno obaveza ali je ipak došao k meni da mi pomogne da se smirim i da mi objasni moju situaciju.
Gospođo kada ste prvi puta došli na pregled k meni s bolovima, trebao sam vas ostaviti na čuvanju trudnoće. Odmah sam vidio da je ova trudnoća vrlo rizična.
Nisam vas pitao dali ste planirali ovu trudnoću ili ne ali meni ste došli kao trudnica. Nadao sam se da ćete me poslušati i mirovati prema mojoj preporuci. Vi to niste napravili i zato smo vas jedva spasili a i vašu bebu. Spašavali smo prvenstveno vaš život jer doma imate troje male djece ali na sreću spasili smo i bebu. Zato mislim da vam više ne moram govoriti koliko morate biti disciplinirani
i strpljivi slijedećih šest mjeseci. Za sada je sve u redu i vaše stanje će se slijedećih desetak dana pomno pratiti a onda ćemo vidjeti dali bi vas na kratko pustili doma na kućnu njegu ili ne. Preporučujem da razgovarate s našom liječnicom savjetnicom psihijatricom kako bi što lakše shvatili i što mirnije izdržali ovo vrijeme ispred vas a sve u interesu da rodite još jedno zdravo dijete.
Sada moram mirne glave sve da dobro razmislim i odredim kako dalje. Moram razgovarati i s mužem, nadam se da će doći u subotu kada se vrati sa terena.
Nakon dva dana počeli su joj skidati boce s raznim lijekovima i aparate na koje je bila prikopčana. Četvrti dan nakon dolaska došla joj je sestra i rekla danas se dižete i polako idemo hodati, naravno nikuda bez sestre, odnosno pratnje jer ste još jako slabi.
Noge su mi klecale, ruke slabe, kao da mjesecima nisam hodala. Jedva sam došla do kupatila da se malo umijem i pogledam u ogledalo. Skoro sam se uplašila same sebe. Oko očiju imala sam tamne kolute a lice blijedo i suho. U glavi mi je zujalo i jako mi se vrtjelo a kod svakog pomicanja glave sve veća i veća mučnina. Put od kupaone do moje bolesničke sobe izgledao mi je neobično dug a samo je bilo potrebno nekoliko koraka da ga pređem. Jedva sam dočekala da natrag legnem u krevet.
Trudila sam se da pojedem sve što mi donesu , da se dižem i sama idem na WC, bili su to za mene teški napori ali svaki puta je bilo sve lakše. Znala sam da se moram brzo oporaviti jer jedino tako će me pustiti mojoj dječici doma.
Oko 16 sati u subotu kada je bilo vrijeme posjeta na vratima se pojavio moj muž, moja draga Eva i moja sestra Nada.
Eva se toliko zaletjela k meni da sam mislila da će nas obje srušiti. Mamice, mamice jako si mi falila, govorila je Eva i grlila me svojim nejakim ručicama.
Evi je bilo 6 godina. Bila je vrlo sićušna i mala, slabo je jela i uvijek sam njoj morala neka specijalna jela spremati, koja bi jedva pojela. Čini mi se da je opet smršavila, samo ju par dana nisam vidjela. Kako su dečki pitala sam Evu. Dali te slušaju, tko vas čuva, sve sam odjednom htjela znati.
Kako si, upitao me muž, zašto mi nisi odmah rekla da si trudna, zbog čega si tajila od mene.
Nisam vidjela onu ljutnju u njemu ali nije bio ni oduševljen.
Ja sam to saznala samo tri dana prije nego si se ti vratio s terena. Htjela sam ti onu veće polako sve reći i da sam bila kod liječnika i da sam imala bolove, ali toliko si bio umoran i odmah si zaspao. Ja sam te zvala nekoliko puta, dolazila sam u sobu i palila svijetlo ali ti me nisi čuo, bolovi su bili prejaki da bih to čekalo do jutra, pa sam pozvala brata da me odveze jer mi i onako nemamo auto.
Znam sve mi je on to ispričao, ja sam zaista bio umoran i nisam te čuo, tek me je ujutro Eva probudila, tražeći tebe, rekla je da te zove ali da te nema.
Sve ostalo sada nije ni važno, važno je da je tebi dobro i da su uspjeli spasiti i bebu, rekao je prilično mirno.
Ja sam dobio bolovanje zbog čuvanja djece a od ponedjeljka ću uzeti godišnji odmor kako bi bio s njima doma. Naravno s nama je bila i baka a sada će biti Nada s nama.
Nada je moja mlađa sestra ima 17 godina ali jako dobro zna kuhati i vrlo je strpljiva i snalažljiva s djecom. Mama će također dolaziti po potrebi, svi su nam blizu pa neće biti problema. Eto vidiš da nisi nezamjenjiva, rekao je to kao u šali, ali mene je to jako pogodilo. Bila sam jako uvrijeđena, dali zbog moga psihičkog stanja ili zato što sam toliko i po prvi puta odvojena od svih. Zato što se sada događa doma nešto, što nije meni pod kontrolom.
Pitaju li dečki za mene, dali jedu, slušaju li, pitala sam Nadu.
Ne brini draga moja izdržat će oni, zdravi su i svaki dan imaju kuhano kao i ti što si im kuhala, naravno da nam svima puno fališ a naj više djeci ali moraš nam donijeti doma još jednu zdravu i veliku bebu, zato se čuvaj i slušaj liječnike.
Bile su to umirujuće riječi moje drage Nade. Znala sam da se sada moji svi angažiraju i da će im pokušati ugoditi što bolje budu mogli.
Mama molim te donesi mi seku, ja bih sada seku da mi daš, molećivo me upitala Eva.
Naravno draga moja potrudit ću se, obećala sam Evi ljubeći je, a ti čuvaj doma braću jer ti si velika djevojčica.
Muž mi rekao da je razgovarao s liječnikom i da se nada da će biti sve u redu, samo ti moraš biti strpljiva i čuvati vas. Ja i teta ćemo brinuti o djeci a ti ćeš odmarati i zapovijedati nam. Opet se na jedan surov način našalio moj muž. Nerviraju me te njegove šale, jer ne znam kada su šala i kada su istinite. Nije mi nimalo ugodno ali morat ću sve to nekako posložiti i na najbolji način prihvatiti stvarnu situaciju.
Protekla su još 23 dana i tek tada su me pustili doma ali samo pod uvjetom da stvarno mirujem i odmaram. U ta 23 dana još sam više puta razgovarala sa psihijatricom koja je, izgleda shvatila, da nemam nimalo skladan i ugodan brak. Nekoliko puta na našim razgovorima me je i rasplakala jer je zaista stručno došla pitanjima do mojih najintimnijih dijelova života o braku i odnosu u braku.
Shvatila je da je moj muž prema meni vrlo grub i da je naša ljubav ishlapila. Shvatila je i da je ova trudnoća neplanirana i da još nisam s mužem razgovarala o sadašnjem stanju. Nekoliko mi je lijepih savjeta dala, kako se pokušati približiti mužu i kako da uzmem u našem braku stvar u svoje ruke. Moram se izboriti za svoje mjesto i moram imati autoritet u našemu braku kako bi svoju djecu izvela u život. Ako vi ne odlučujete o najbitnijim stvarima ravnopravno s vašim suprugom, to će vaša djeca vrlo brzo shvatiti i nećete imati mogućnosti upravljati s njima, rekla mi je, izborite se najprije kod svoga supruga, iznesite mu svoje gledište, baš onako kao je, a on mora shvatiti da ste vi ta koja s djecom boravi 24 sata na dan i kojima ste vi uzor. Budete li imali i dalje ovakvih problema s njim i budete li vi toliko bojažljivi i u strahu živjeli od njegovog raspoloženja, izgubit će te svoj smisao života i ne ćete moći biti dobra majka. Brinuti će te se samo o tome dalije vašemu mužu dobro a djeca će biti druga u vašim prioritetima. Vi kao majka četvero djece morate biti stup svega, jaka snažna, bez ikakvoga straha, morate sagledavati život iz vašega ugla a da bude najbolje za vašu djecu i vas. Niste vi sami stvorili djecu, vaš muž je bez vašega pitanja i dozvole, sam to napravio, bar ste mi tako rekli, i prema tome on je najodgovorniji i mora imati sluha za sve vaše potrebe. Ako to ne uspijete dovest će te u pitanje odgovornost koji imate.
Dobro znate da postoji Socijalna služba koja vodi brigu o svakom djetetu i da mi moramo obavijestiti nadležne da vas ponekad i obiđu kako bi ustvrdili da djeca imaju dobru skrb i brigu.
Puno razmišljam o svemu, znam da će mi biti teško ali sada je prilika da napravim tu promjenu ili neću poslije moći.
Drugoga dana došao je moj muž i moj brat po mene da ne bi morala ići javnim prijevozom.
Polako sam spakirala svoje stvari koje mi je sestra skinula do ulaza gdje su me čekala njih dvojica.
Brat me je ljubazno pozdravio i poljubio a muž me samo primio ispod ruke s nekim umjetnim smiješkom na licu.
Nekoliko puta brat mi se obratio s nevažnim pitanjima i pričama o djeci a moj suprug niti jedno pitanje nije imao za mene. Inače nije nikada pričljiv ali sada sam bila prvi puta skoro mjesec dana odsutna od kuće, pa da on nema što da me pita.
Jedva sam čekala da dođem kući da izljubim i pomilujem svoju dječicu. Toliko mi fale da mi suze i na samu pomisao, na njih, krenu niz lice.
Zahvalila sam se bratu koji me je odvezao i dovezao kući te na vremenu koje je proveo igrajući se s mojom djecom. Znao je on koliko im zabave treba kada nemaju majku. Unio mi je stvari u kuću i krenuo svojoj kući. Djeca su odmah skočila na mene, tako da ga nisam imala vremena ni ispratiti. S vrata mi je samo viknuo na moje, hvala, znaš da sam za tebe uvijek tu, rekao je.
Mama je u kuhinji dovršavala ručak za nas i samo me je uspela doći poljubiti jer joj djeca nisu dala ni blizu meni. Teo i Fran, moji blizanci donosili su mi svoje
igračke pokazivali razne igre a Eva ih je kao velika sestra držala podalje kako me ne bi dirali ili udarili u trbuh. Evi sam objasnila da mama nosi još jednu bebu i da mora jako mirovati kako bi se beba rodila zdrava. Toliko me je tada ozbiljno slušala da sam se uplašila da me neće htjeti ni dotaknuti zbog straha de se nešto bebi ne desi. Rekla sam joj da je u redu, neka se braća igraju i da mala beba isto želi, da oni a i ti draga moja, mamu volite i ljubite. Eva me je samo zahvalno pogledala i poljubila me. Hoćeš li majko ponovo morati u bolnicu, pitala me.
Ne mila, čika doktor je rekao, da od danas mi svi moramo čuvati i maziti bebu, samo tako će ona da se rodi i da bude sretna kao i vi, rekla sam joj.
Za to vrijeme moja majka je postavljala stol i zamolila Evu da joj pomogne postaviti pribor za jelo, kako bi ju odvela od mene da dečki dobiju malo više prilike biti sa mnom.
Poslije ručka baka je oprala suđe i pospremila moje stvari u ormar i perilicu na pranje a djecu je moj muž odveo u njihovu sobu na spavanje. Obećala sam da više ne idem nikuda ali da oni moraju odspavati i onda ćemo se poslije opet družiti. I Eva je otišla spavati, a ja sam s majkom malo popričala i zahvalila joj na nesebičnoj ljubavi i brizi oko djece. Obećala je opet ujutro doći a meni zabranila da bilo što radim. Sve mi je pripremljeno i ne moraš se, osim svojih potreba, uopće dizati. Izdiktirala mi je dobronamjerne majčinske naredbe i otišla kući.
Pa draga moja ženo, konačno smo sami, rekao je moj muž izašavši iz dječje sobe, možemo li mi konačno razgovarati.
Naravno i ja želim s tobom razgovarati.
Kako si dugo mislila skrivati trudnoću od mene i zašto, jesam li ja otac toga djeteta, ili si se po običaju zabavljala dok ja crnčim i zarađujem za vas.
Sručio se na mene svojim poganim jezikom. U meni se odjednom stvorio neopisivi strah, bijes, nemoć ali, prisjetila sam se riječi psihijatrice u bolnici i znala sam da moram odabrati borbeni i čvrsti stav pri takvim ružnim uvredama a pogotovo kada je u pitanju naše dijete.
Bojala si se da me probudiš onu noć, već si se isšuljala sa svojim bratom saučesnikom iz kuće. Mislila si izgubit ćeš to dijete i neću ništa saznati o tome, rekao je bijesno unoseći mi se u lice.
Najradije bi ga tresnula s nečim da ga nikada više ne čujem i ne vidim, ali sam se uspjela kontrolirati i laganim tonom ga upitah.
Želiš li ti sa mnom razgovarati ili sam ti falila za tvoj teror koji nisi imao na kome provoditi.
Drugo, ne dozvoljavam ti više da sa mnom tako razgovaraš, ja sam tvoja zakonita žena koju si ti, skoro silom uzeo i napravio joj dijete, koja je rodila troje djece i četvrto nosi, koje si ti napravio, sam uživajući.
Nikada nisam uživala u našemu odnosu jer si uvijek bio grub i sebičan, jer smo
to uvijek radili kada se tebi htjelo.
Možeš li mi reći i jedan puta da sam ti se suprotstavila u bilo kojim odlukama vezano uz naš intimni ili bračni život. Pokorno sam te slušala i kao zadnje siroče skupljala tvoje mrvice veselja i razonode u kojima sam jedino uživala.
Sada je dosta, sada ću po četvrti puta biti majka, i to želim biti dostojanstvena majka svojoj djeci, želim im biti primjer a tebi od ovoga trenutka strogo zabranjujem da mi se obraćaš ovakvim tonom, da i pomisliš da djeca nisu tvoja a kamoli da to izgovoriš. Ako ti ne valjam i ako nisam dostojna tvoga ega i tvoga vremena, slobodno spakiraj svoje stvari i napusti, istina našu zajedničku i ne završenu kuću, ali ostavi mene i djecu da živimo život dostojan svakome ljudskome biću. Želim se skupa s djecom veseliti svakom novom danu i svakoj igri koju djeca započnu. Želim da svaki obrok pojedemo slasno i u veselju.
Također ću ti sada reći da mi je već dugo, petak najgori dan u tjednu. Primijetila sam da te i djeca izbjegavaju jer si uvijek ljut i namršten. Na tvome licu nema nježnosti i osmjeha. Kako da ti djeca pristupe, kako da te mole za neku igru ili ne daj Bože da nešto napraviš za njih. A ja sam sve prilagođavala tebi, tvom dolasku i tvojim željama. Od danas neće više biti tako, imaš obaveze prema nama kao njihov otac i kao moj zakoniti muž. Kako ćeš te obaveze ispunjavati odredit će struka.
A sada bez daljnjih mogućnosti, napusti našu kuću i kada staviš prioritete na svoja mjesta vrati se. Od danas u ovoj kući mora da vlada smijeh, ljubav i veselje. Siromašni jesmo ali se znamo smijati i veseliti.
Ne želim živjeti za tvoja zadovoljstva i time ugroziti psihičko stanje svoje djece i svoje. Za mene oni su na prvom mjestu i tako će ostati a za sve drugo želim ravnopravno donositi sve odluke i rješenja.
Kada budeš shvatio dokle si došao i gdje griješiš, kada budeš siguran da želiš zajednički život prilagođen našoj djeci i našim mogućnostima vrati se da razgovaramo, a sada očekujem da odeš kako ne bi jedan drugom rekli nešto što bi nas zauvijek razdvojilo.
Zar si ti poludjela, zar ti očekuješ da ja napustim moju kuću koju ja radim, koju sam ja sam digao pod krov i uredio sve dok si ti igrala se s djecom. Ti da mene tjeraš iz moje kuće. Ti koja nemaš jednog dana radnog odnosa, ti koja nikada nisi radila, ti koja ne znaš ni obući se ni namazati usne, ti koja ne znaš kako izgleda prava žena. Čime misliš ti da me zadržiš, da me privučeš ili da osjetim nešto prema tebi. Pogledaj si nokte, frizuru, ne znaš kako izgledaju lijepe žene koje se meni sviđaju, ti si mi bila samo netko o kome moram brinuti. Rodila si mi toliku djecu koju moram podizati i hraniti. Ti si ta koja će napustiti moju kuću a ne ja.
U redu, imaš li još nešto da mi kažeš ili si gotov, pitala sam ga iznenađujuće mirno, kao da sam se skroz pomirila s time da je došlo vrijeme rastanka s mojim mužem.
Bolje i da se raziđemo nego da se ovako vrijeđamo i ponižavamo. I ja sam spremna njemu svašta reći za sav onaj strah koji sam proživljavala kako ga ne bi naljutilo nešto u radu ili djeca da ga probude, ili mu materijal za izgradnju fali i tako dalje. Moja liječnica kao da je predvidjela sve ove i ovakve mogućnosti ishoda naše rasprave, upravo mi je rekla da se može desiti ovakav scenarij, da on mene istjera iz kuće. Rekla mi je, u takvim trenutcima ne paničarite i ne boj te se, već je važno da ostanete dosljedni onoga što tražite od njega i što s time želite postići.
Polako sam se ustala od stola, otišla u našu sobu, obukla za van i pozvala brata da ponovo dođe po mene da me ponovo vozi u grad ali da me drugo ništa ne pita. Uzela sam samo svoju torbicu s osobnim stvarima, imala sam nešto novca i svoje liječničke dokumente koje sam danas dobila kod otpusta iz bolnice. Zagrnula sam ogrtač i krenula van do auta u kojemu me je čekao brat.
Moj muž je to sve vidio i istrčao je van za mnom.
Kuda ideš, zar ti nije vrijeme da se smiriš i da paziš na to dijete i sebe. Ide li dama možda nekome drugome ili se vraća mamici.
Idem na policiju i u socijalnu službu da ih obavijestim kako i s kim živim i kakvim me imenima nazivaš. A ti čuvaj našu djecu i čekaj da vidiš koliko sam ozbiljna po pitanju svega o čemu smo danas razgovarali. Budi siguran da ću se brzo vratiti ali ne sama i ne idem da te zaplašim, idem da konačno riješim naš odnos, ne želim više brak s tobom.
Ovom zadnjom rečenicom rekao si mi da i ti ne želiš mene, zato mora netko od nas napustiti ovu kuću. Ili ću doći po djecu ili će doći netko sa mnom da tebe udalji od nas.
Sjela sam u bratov auto a on je zavapio da ne odlazim da ćemo to mi sami riješiti da nam se ne treba nitko miješati u brak, da će on ovaj čas napustiti kuću jer se i onako mora sutra javiti na posao.
Dakle odlaziš ti iz kuće pitala sam ga još jednom. Potvrdno je odgovorio i krenuo prema kući po svoje stvari a mene je još jedan puta, ali ljubazno zamolio da se vratim.
Zamolila sam brata da ne odlazi još da još malo pričeka parkiran na cesti da vidimo što će se dogoditi. Jer ako on ne ode, ja ne želim odustati od svoga nauma.
Ušao je u kuću i jedno vrijeme zadržao se u sobi i pokupio je nešto više robe nego obično, po čemu sam vidjela da je ozbiljno shvatio moju odluku. Sjela sam u dnevni boravak i čekala da izađe.
Probudila se Eva i došla k meni na dvosjed, stisnula se uz mene, kao da je čula da se nešto čudno događa.
Ivan je nosio dvije torbe i vrećicu s nekim alatom koji je na brzinu spakirao.
Ostavi nam novac za život i ne zaboravi , da nam na vrijeme šalješ novac, kako bi mogli preživjeti. Budeš li mi jedan dan kasnio s dostavom sredstava za život bit ću prisiljena tražiti socijalnu pomoć i pomoć kao samohrana majka ove djece. Tada će oni sami pokrenuti postupak tvojih obaveza. Više nikada neću od tebe moliti da nam osiguraš novac za život. To je tvoja dužnost i odgovornost. To su tvoja djeca za koja si se obavezao da ih izdržavaš kao i mene.
Izvadio je iz novčanika zamotuljak novca i stavio na stol, naravno da ću brinuti o vama, nisam životinja, rekao je i poljubio Evu te otišao.
Osjetila sam veliku tugu nakon njegovog izlaska, veliku prazninu ali i sigurnost da se više ne moram pokoravati njegovim hirovima, slušati njegove ružne psovke, optuže te stalno okrivljavanje zašto nije nešto dobro napravljeno.
Znam da će se on vratiti ali sigurna sam da nikada u svom životu nije očekivao da ću se ja ovako postaviti i da će ga netko istjerati iz kuće koju je on marljivo dizao i dovršavao. Ni ja nisam mogla zamisliti da ću imati toliko snage i vjere u sebe da ja to mogu. Izgleda da je ovo četvrto dijete koje nosim odlučilo o svemu, o mom i njegovom životu, o našemu braku, o životu svoje sestre i braće. Nadam se da će sve biti bolje, samo je trebalo nešto veliko da se desi da se ja probudim iz robovskog života i postanem žena i majka u pravome smislu.
Nadam se da će i moj muž dobro razmisliti o svemu i da će shvatiti da sam ja majka njegove djece i da ne mogu izgledati kao one lijepe žene koje imaju sve mogućnosti njege i brige o svome tijelu, i koje imaju dovoljno novaca za šminku i brendiranu garderobu. Shvatit će on da je i njegov život po tom pitanju podređen uvjetima koje si je sam stvarao.
Trebat će nam obojima dosta vremena da se priviknemo na nove uvjete koje nam određuju naše obaveze prema djeci, prema mogućnostima života.
Kuću nismo dovršili ali da sada više ništa ne diramo možemo lijepo i složno živjeti. Imamo prilično uređen standard života iako bi nam nakon rođenja ovoga djeteta dobro došla još jedna soba za djecu. To bi se također moglo lagano uz malo financijskih dodataka, vrlo lako riješiti. Sada ću ja preuzeti brigu i nadzor prioriteta u kući pa će biti vrijeme da se prije zadovolji naša potreba a onda radiona i neke vanjske prostorije.
Sada mi je samo važno da se smirimo svi skupa, da mi se muž vrati čistih misli i glave i s dobrom voljom za nastavak našega života. Zna on da sam ja dobra majka i žena, zna on da ja njega volim i slušam, ali on želi umanjiti i tu moju vrijednost kako bi dominirao u braku. Osuđujem i sebe da sam tu kriva jer se
nisam znala postaviti na početku našega života. Mislila sam ako on radi, da je to samo njegovo i da s tim samo on raspolaže a mi skupljamo mrvice. Ne, nije tako i tako više neće biti.
Moja majka je drugo jutro rano došla i sva uplakana upita me što sam to napravila, brat ju je obavijestio o svemu.
Sjedni majko, rekla sam, ja sada nosim četvrto njegovo dijete, niti jedno dijete nismo planirali a sama nisam mogla zatrudnjeti. On je otac moje djece, on je taj koji je stvorio ovu našu prekrasnu djecu, bez moga odobrenja i bez pitanja. Ništa nisam bila u stanju uraditi, osim trpjeti i dozvoliti mu da uživa na meni. Vjerojatno je tako živjelo i živi puno žena. Nisi me naučila a možda ni ti nisi znala, da mi žene imamo pravo planirati svoju obitelj, svoju djecu, da i mi imamo pravo reći mužu ne, ne želim večeras s tobom spavati, ne želim da mi napraviš još jedno dijete. Ne zato, jer ni ja to ne želim, već zato što nemamo uvjeta za rađanje puno djece. Zato što sam ja jako mlada i za novu trudnoću trebala sam i dozvolu liječnika, koji mi je sada spasio život i mome djetetu a koji je moj muž, zbog svog osobnog zadovoljstva, doveo u pitanje.
Ovo dijete, ova moja trudnoća osvijestila me je. Boravila sam u bolnici gdje su vrhunski stručnjaci za praćenje i planiranje obitelji. Jedna njihova liječnica osvijestila me je kao osobu, kao ženu, kao majku a nadasve kao suprugu. Po prvi puta sam čula neke stvari koje sam ja, do sada, na posve drugačiji način živjela i proživljavala.
Nisam znala da sam ravnopravna u svome braku, da sam ravnopravni sudionik svega što se tiče moje obitelji. Sada to znam, objasnila sam sebi, objasnila sam svome suprugu, ako on to ne može ili ne želi prihvatiti morat će nas napustiti ali i voditi punu financijsku brigu o meni i djeci.
Ja ću sada moći svoju djecu naučiti kako ravnopravno živjeti s partnerom jer i oni su ravnopravni u našoj zajednici, bez obzira što su djeca. Imaju svoje pravo koje im ja i njihov otac i cijela zajednica moraju pružiti i uvažavati.
Majka je potvrđivala i shvatila da sam ja potpuno u pravu i da me ona nije o tome mogla podučiti jer je i ona imala takav život.
Kod nje je bila jedino razlika što je moj otac, njen muž, vrlo mlad umro a njoj je ostavio hrpu nezbrinute djece. Nije mogla birati, zarađivala je po njivama i nadnicama dok prva braća nisu odrasla i krenula trbuhom za kruhom. Tada su oni preuzeli brigu o nama mlađima i o majci. Sve moje sestre i braća danas žive od svoje zarade ili u lijepom skladnom braku s partnerom koji je dorastao današnjoj situaciji i svi uvažavaju ravnopravnost svoga partnera. Samo ja. Ja sam se izgleda izgubila, jer sam se u svoga supruga zaljubila još u školi i nisam imala priliku imati drugog partnera, kako bi upoznala i druge mogućnosti, drugačiji odnos muža i žene.
Moj muž je sve to dobro znao, natovario mi obaveze s djecom koju neizmjerno
oboje volimo, zanemarili smo društveni život i život napretka osobne karijere. Za nas je bio život urediti i završiti našu kuću, izdržati od ponedjeljka do petka svatko na svojim obavezama i to se toliko usadilo u našu svakidašnjicu da mi to nismo ni primijetili.
Sve moje nekadašnje prijateljice, nisu mi više dolazile ni njegovi prijatelji s kojima je nekada igrao nogomet, lovio ribu i tako dalje, kao da su nestali.
Sad razmišljam i sigurna sam da smo ih mi otjerali, nismo nikomu dozvolili da nam se miješa u život, gradili smo i odgajali našu malu dječicu. Pravili smo novu dječicu, skoro cijeli naš brak ja sam trudna ili sam tek rodila. Sve takve situacije ne dozvoljavaju druge obaveze i mogućnosti osobnog napretka ili opuštanja.
Moja kosa je duga i u glavnom vezana u rep, od kada sam se udala nisam bila kod frizera, a moj muž koji je obožavao nogomet, još nikada nije rekao idem danas na tekmu, kako je to kao dečko radio.
Zar je moguće da sam mu ja oduzela zadovoljstvo i ljubav prema tom sportu, zar je moguće da ja nisam imala novac ili potrebu otići frizeru. Sve su to normalne situacije i potrebe koje smo si sami oduzeli.
Ponovo ću razgovarati s svojim mužem i zamoliti ga da prestanemo živjeti samo za kuću i za neke poslove kako bi dokazali da smo vrijedni i savjesni. Ne nismo, opsjednuti smo krivim stvarima ali ni njih ne smijemo zanemariti.
Zamoliti ću ga da nedjeljom odemo na izlet, da si kupimo makar i polovni auto kako bi mogli s djecom nekamo dalje iz našega sela. Kako bi ih odveli u Zoološki vrt, na utakmicu, na šetnju gradom.
Moj muž dobro zarađuje i sigurna sam da si to možemo za godinu ili dvije priuštiti. Za to vrijeme i ovo četvrto dijete će biti za putovanje, možemo i na more, da vidimo kako izgleda more. Sve mi možemo samo je potrebno da želimo jedan drugome ugoditi, da želimo pružiti sebi, našoj djeci, lijepe i vesele trenutke života.
Cijeli tjedan netko je dolazio meni ili majka ili sestra, bila sam pošteđena svih obveza. Malo mi je bilo nelagodno ali sjetila sam se što sam proživjela ovih nekoliko dana i znam da moram preuzeti obavezu da se strogo čuvam i pazim.
Danas je petak, osjećala sam nesigurnost, tugu, nisam znala hoće li moj muž danas doći kući ili će otići svojim roditeljima koji su vrlo blizu nas. Rekla sam majci da sutra ne dolazi rano, neka dođe oko jedanaest sati kako bi dovršila ručak koji je danas pripremila. Želim s mužem razgovarati ako dođe. Naravno da će doći, pa tu je njegovih troje dječice koja ga čekaju.
Polako sam pripremila djecu na spavanje. Pročitala sam im bajku i ispričala jednu izmišljenu priču o prekrasnoj bebi koja jedva čeka da vidi svoju braću i sestru. Mala Eva samo je rekla, mama jeli to kao i moja seka i pokazala na moj trbuh. Naravno zlato i ova beba jedva čeka da vas upozna da vidi kako ima dragu sestricu i dva najbolja brata. A sada majka vas ljubi i sve puno voli, idemo sklopiti ručice i pomoliti se. Molila sam se svaku veće a oni bi samo rekli Amen ili bi već spavali.
U našoj kući zavladao je mir, čudna tišina i muk. Moj muž se trebao već pojaviti, ali nema ga. Neće doći, pomislila sam. Sjedila sam u svojoj tišini i osluhivala njegove korake. Samo sam čula seoske pse i poneko glasanje čudnih ptica koje do večeras nisam čula ili nisam o tome mislila.
Kako ne volim petak.
Nekada sam ga čekala sa strahom i željela da nikada petak ne dođe a danas, danas čekam svoga supruga, oca svoje djece. Danas čekam i razmišljam dali sam bila pregruba prema njemu, dali ću svoj život nastaviti sama s svojom djecom. Dali me čeka ista sudbina kao i moju majku, koja nas je sama odgajala.
Prihvaćam, sve prihvaćam samo ne život koji sam do sada imala. Ako se moram s time pomiriti, mirim se.
Kucanje na vratima.
Izvoli uđi, otključala sam vrata mužu koji je tih i miran pokucao na vrata. Znao je da djeca spavaju pa je tiho pokucao.
Mogu li ući, ljutiš li se još na mene. Nikada ga nisam čula da tako govori, nikada me nije pitao kako se ja osjećam.
Bila sam malo zlobna, pa sam onako ponosito, pobjednički rekla, ne, ne ljutim se i ne želim se ljutiti na tebe, želim samo miran i normalan život. Skinuo se i obuo papuče a cipele uredno odložio na mjesto.
Želiš li večerati, upitala sam ga. Ne hvala, nisam gladan, jeo sam kod mame.
Došao sam vidjeti dali možemo razgovarati ili me ne želiš više ni vidjeti. Mogu boraviti u kući kod mojih, samo se ti ne sekiraj i ne brini.
U redu rekla sam, ti sam to moraš odlučiti gdje ti je mjesto. Prošli puta sam ti rekla što od tebe želim i kakav život želim nastaviti. Ako ti nisi spreman prihvatiti moje uvjete, slobodno možeš iznijeti svoje gledište i nadam se da ćemo uskladiti naše želje, koje moramo na jedan tolerantan način prilagoditi našoj velikoj obitelji. Slažem se da pokušamo razgovarati još jednom, dva puta ili koliko god nam treba, samo da preuzmemo svoje obaveze, dužnosti a svu onu mržnju, aroganciju ili kako želiš to nazvati, izbacimo iz našega života.
Nisam te prestala voljeti, samo sam počela voljeti sebe. Ako se to tebi ne sviđa, morat ćeš naći načina kako to prihvatiti.
Želim da su na prvom mjestu ova nejaka djeca a onda mi i naše potrebe.
Primio me je za ruku i nježno ju poljubio. Ne sjećam se dali je to ikada napravio.
Naravno draga moja Miro, da i ja tebe volim i da i ja želim složiti neke prioritete.
Znam da sam bio vrlo i često grub prema tebi i djeci, želim da me shvatiš i da mi oprostite. Mislio sam da i tebi tako odgovara jer se nikada nisi previše bunila.
Smatrao sam da ti odgovara moj muški ego, ponekada sam pretjerao, to sam shvatio kada si bila u bolnici, kada sam sam bio doma. Onaj dan kada si došla iz bolnice, kao da sam, doma, doveo neku drugu ženu. Toliko si se promijenila. Postala si odlučna, vrlo pametno i odgovorno si govorila, kao da si u vrijeme liječenja položila „fakultet“ života. Znam da sam te zamalo izgubio i ne mogu si to oprostiti, ali nisam znao da si trudna i bio sam vrlo sebičan. Želim da me shvatiš, brinuo sam samo da što prije završimo s kućom, da nam bude svima ugodnije. Nisam tada mislio da si ti vrlo slaba i krhka i da mnogi poslovi nisu za tebe. Sada ne mogu ništa od toga promijeniti, samo ti mogu obećati da se to više neće dogoditi. Što se tiče naše djece, znaš da ih kao i ovo što nosiš, neizmjerno volim. Znaš da su to moji životi. Ti si moja prva i jedina ljubav, znam da isto osjećaš prema meni.
Prišao mi je i nježno me zagrlio da se udobno smjestim u njegovom zagrljaju.
Večer smo proveli u tišini u zagrljaju. Toliko je bio brižan i nježan da nisam mogla shvatiti što se to njemu desilo.
Ali naravno, vratio se moj dečko koji je to pokazivao prema meni dok se nismo vjenčali. Sjetila sam se da je bio takav onda, satima smo sjedili zagrljeni i uživali jedan u drugome.
Naš život je krenuo ponovo, baš onako kako smo planirali dok smo bili zaljubljeni školarci.
Nakon uspješne trudnoće s kojom sam imala tolike promjene u životu, od koje sam skoro izgubila bitku života, rodila sam pravu veliku i zdravu djevojčicu.
Naša Eva je bila presretna.
Moj Ivan i braća za samo jedan vikend uspjeli su urediti još jednu sobu za djecu.
Djevojčice su imale svoju sobu a dječaci svoju. Bile su tik jedna uz drugu pa se nikada nije znalo gdje se nalaze čije igračke.
Ivan se počeo družiti s mojom braćom i sa svojima, zajedno su uredili dvorište koje su pretvorili u malo ali prekrasno dječje igralište.
Pored igrališta Ivan je napravio jednu veliku ljuljačku, na kojoj smo nas dvoje uživali gledajući našu djecu kako se igraju i odrastaju.
Život može i mora biti život za sve a ne samo za one koji smatraju da su bolji od drugih. Svi smo ljudi s dobrim i lošim manama i osobinama koje se mogu prilagoditi partneru ili okolini.
Čovjek ima neviđenu moć prilagodbe i nije mu problem reći i pokazati svoje osjećaje, problem je naći pravo vrijeme i uočiti to.
Mi uskoro slavimo 35 godina braka, bilo je i dana kada smo jedan drugoga
upozoravali da malo pretjerujemo ali više je bilo dana kada smo govorili kako je život lijep. Ne moraš imati bogatstvo, veliku luksuznu kuću, i puno novaca da bi bio sretan.
Dovoljno nam je gledati našu veliku djecu, našeg unučića kojega nam je podarila Eva i njen suprug.
Životu smo podarili svoju ljubav i ustupke s tolerancijom, razumijevanjem i s puno ljubavi.
Moj Ivan uskoro će u mirovinu, onda će dovršiti na kući neke stvari koje nije stigao od petka do ponedjeljka.
Vikende smo posvetili našemu novome životu, a petak kojega sam neizmjerno mrzila, samo me je podsjetio na loš početak ali i dobar preokret u našemu životu.
Slava Bilić Ivanković
