Sobom kulminira
disocijativna konstatacija
novopečenog prebjega,
koja glasi- ne, nikada.
Hipokritna malodušnosti,
otkrit ću ti petlju
koju poznaju
poetični predstavnici
svrsishodnog morala.
Zrcaljeni ogranci
mojih stilskih sredstava-
nepristrano jure
ka senzacionalnim
upečatljivostima.
Suprotno tome,
ja u slikovitoj
inverziji relativiteta-
obično nailazim
baš onda kad sam
nepoželjna,
dok veliku većinu
preostalog vremena
nimalo maštovito,
takoreći suviše banalno-
zamišljam kako me nema.
Nedorečena muzo,
nemoj se pokolebati,
nego mi pretpremijerno
kreiraj partituru
neugasive požude.
Ponizno mi odaj
renesansnu počast-
frapantnim skidanjem
retrogradnog vela
s mojih morbidnih kapilara.
Bojiš li se preuveličanih
izljeva zaljubljenosti?
Očigledno.
Možeš li me
požrtvovno otkupiti
od jezive blizine propasti?
Gotovo nikako.
Ukoliko se
predstavljena drama;
uz kritično sudjelovanje
metafizičkih susnježica,
te sveumoguću asistenciju
nadnaravnih sila,
ipak privede okončanju-
zastarjeli će mi krvotok
prinicipijalno potamnjeti
u brzacima poluraspada
duha, duše i tijela.
Eh, moj
velebni izdajniče…
Predozirati se možeš
svega jednom,
koristeći, recimo,
uzemirujuće pijavice
22 ekstaze bunila,
ali prejedanje
antidepresivima
nosi sasvim
drugu notu.
Nerado sam suočena
s činjenicom
da ljubav ne bi
trebala biti ovisnost;
niti nepuštajuća
bojazan od napuštanja.
Zato me svojim
suptilnim iskušavanjem
neprobojnog terena-
čim prije baci
u poškropljeni eter,
pošalji mi zamršeno
utrnuće čula
i zamoli me,
da donesem presudu
ovim besmislenostima.
Što zapravo činim
preklinjući Boga-
za mrvu nepatvorenog,
istinskog pogleda?
Dodatno mrsim
nerazjašnjeni
splet okolnosti,
opet nestajući.
Ti, pak,
ispuštaš radioaktivne supstance
pretjerane ovisnosti o opijatima,
puštajući me da te čekam
za nebrojenih vjekova.
Tek bi katkad izustio
nešto poput
“dođi u devet
i prevratom mi
razgoliti dušu”.
Je li ovakva
mukotrpna
insinuacija-
nedovoljna za opstanak
onoga što gajim
u komorama srca?
Upitaj svoju nutrinu…
Da li te nepristrano
doživljavam
kao sebi bliskog?
Uporno ukazuješ
na moju mentalno
poodmaklu dob,
nutkajući me
slatkorječivim
kontrastima;
raznovrsnih
mnemotehnika
prizivanja uspomena.
Totalno potpadam
pod nesvakidašnju
impresiju sjetnih
zapisništava.
Kujem plan
u kojem bih te
zacijelo trebala tretirati
kao nesvojstvenu česticu
siline neuhvatljivosti,
da bi napokon došao
do infiltriranja
buntovne svijesti.
Poučen životnim iskustvom,
intuitivno nagađaš
da mi se dogodilo nešto
vraški teško za objasniti.
Iz drugog aspekta
u moru raslojenih
bihevioralizama,
moja- pretpostavljam,
najdominantnija ličnost,
provodi određenu
fazu poduže obrane,
tjednima retrogradno
pomičući napete
konce metonimije.
Zato što naša
bujna svađa
zvoni novonastalim
žamorom crkvenih zvona-
mrko predosjećam…
Namršteno nas očekuje
jato nesuglasica,
koje se nepotrebno gomilaju
u afirmaciji zatišja;
polovičnih ljubavništava.
Gdje je tu retorika
neodgovorivog pitanja?
Skriva li se ponad oblaka
ili blagonaklono visi
o koncu struna
trećeg kata?
Naposljetku se
ciljano ispunila
proročanska vizija-
psihodelične panike
u redovima mira.
Na načetom završetku
nepostojećeg početka;
povrh klopke atipične
sepse umovanja-
opojno me kopka
majušna pojedinost
(ne)postavljenog upita.
Razočarani prijetvorniče,
hoću li uz tvoje
prenaglo distanciranje-
ikada kompletno ozdraviti
od bivanja apatridom
u vlastitoj koži?
Sobom kulminira
disocijativna konstatacija
novopečenog prebjega,
koja glasi- ne, nikada.
Lorena Vojtić
