Imam pravo na ljutnju
svaki put kada odeš od mene
i ostaviš me u mreži mog ludila.
Imam pravo na ljutnju
jer činiš me prosjakom.
Prosjačim za riječima,
za djelima,
za nježnošću,
za ljubavlju.
Imam pravo na ljutnju,
ali ne, ne ljutim se.
Ne mogu…
Ne znam…
Uvijek iz mene nekako izvučeš
ono najbolje.
Ironično…
Činiš to bez imalo truda
tek svojim postojanjem.
Ostajem ti vjeran.
Pokušavam te shvatiti.
Ali…
I ja sam tek čovjek.
I znam, stići ću do kraja,
našeg kraja.
(Ironično…
Kontradikcija sam
vlastitim osjećajima.)
Jer to nije ljubav.
To nismo mi.
I… ako me voliš,
nećeš me pustiti.
Ne tako lako kao što puštaš
riječi u vjetar.
Šapat vjetra
