Dok se kolovoz vukao teškim sparnim danima, čekala sam da se vrelom ljetu nazre kraj uz prve jesenske kiše. Prvog rujna kalendarski započinje jesen i konačno je vruće, dugačko ljeto došlo kraju. Volim ljeto, ali jesen i proljeće su mi draži (već zaboravih proljeće, a vrijeme mi je proletjelo – kao da sam neki dan čekala Uskrs i krala cvjetove potočnice)…
Čekam jesenju kišu, da obučem omiljeni baloner i raširim omiljeni kišobran i krenem u šetnju po kiši dok lišće nošeno vjetrom pada s grana. Ako kiša ne padne, šetat ću kroz šuškavi pokrov lišća u Zvečevačkom parku i prisjećati se vremena kad sam vodila svoje djevojčice u šetnje na isto mjesto…
Ovo ljeto je bilo posebno po tome što sam konačno upoznala svog trećeg unuka i mojoj sreći nije bilo kraja, sada me već hvata nostalgija za prekrasnom Dalmatinskom Zagorom i neprekidnom pjesmom zrikavaca, pogotovo za ručicama i nogicama, obraščićima i beskrajnim poljupcima koje sam udijelila mojim golubovima.
Dok lišće na drveću krene mijenjati boje i stvori se vrtlog lišća na vjetru, bit ću opet sretna što došlo je novo godišnje doba – doba u kome su rođena moja djeca, doba kada i ja sama postajem godinu starija (kad već prije – sad već trošim pedesete, a u srcu i glavi još je 25)…
Jesen za mene ima posebnu čar i čekam je nestrpljivo da mi donese novi početak s još jednom minulom godinom moga života… Možda me i magla obavije, no čekat ću da prođe i kao i uvijek dočekam svoju narednu godinu života s osmijehom na usnama i novim borama smijalicama koje samo pokazuju da živim život punim plućima.
Anada Kotorac
