Ona..
još čuva njegove otiske na duši,
Još uvijek skuplja tragove
Što odavno u tuđe svjetove bježe.
Svaki put kad diše jače — zaboli,
svaki put kad ustane — slomi se iznova
jer bol ne nestaje navikom,
S vremenom postaje dom.
A ona..
ona još stoji gdje ostavljena je
Još uvijek čuva ga u svakom dahu,
u svakoj sitnoj praznini noći
gdje misli grizu jače od zuba života.
I uspomene kao slike na platnu
Njegovo ime — rana bez zavoja,
riječ što peče kao sol na ranu,
suza nježno lice umiva
dok usne ime tiho izgovaraju
Njena samoća zna njegovo lice .
Njene suze znaju njegovo ime.
Njeno srce —
još uvijek čuva mjesto
koje nitko drugi ne smije da dodirne.
Marijana Šimić
