U zadnjim trenucima nisam bila uz tebe i to me beskrajno boli… A trebala sam, trebala sam štošta. Nisam ti rekla da te volim i da to nikad ne zaboraviš, kao što si ti meni govorila. Zadnji pozdrav i zadnje riječi nikad ne izgovorene bole me previše…
Odavno te već nema, ali u mojim mislima si stalno, kao i u molitvama. Tvoje ime živi u meni, uspomene žive i dalje i znam da si uz mene kao moj anđeo čuvar… Teško je pisati kolika je neizreciva praznina ostala iza tebe. Nedostaješ mi previše iako je više od desetljeća prošlo od kad fizički nisi sa mnom… Čuvaj me, mila moja, negdje odozgo kad me dotakne zraka Sunca, znam da se smiješiš i šalješ mi zagrljaj utješni, volim te i dalje najviše u svemiru, do Mjeseca i nazad…
Tvoja kći koja zna da si na boljem mjestu gdje ne boli ni srce ni duša…
Anada Kotorac
