Financijski stručnjaci, ti mitski ljudi koji očito žive u podrumu bogatih roditelja, a ne u stvarnosti, objasnili su kako bi odgovorna osoba na tekućem računu trebala imati dovoljno za dva mjeseca života, plus trideset posto za nepredviđene troškove, plus “sigurnosnu rezervu” od 500 do 1000 eura. Jer to je, kažu, ključ za “zdrav odnos prema novcu”.
Pročitala sam tekst tri puta.
Ne zato što mi ne ide matematika, nego zato što sam uporno tražila onaj dio gdje je autor teksta napisao da se šali.
Ali ne. Lik je mrtav ozbiljan. To je onaj tip stručnjaka koji na Instagramu drži govore o tome kako se obogatiti tako što ćeš prestati piti kavu u kafiću. Jer tih par eura je jedino što me dijeli od vile s bazenom. Da sutra prestanem piti kavu, za deset godina bih uštedjela taman za kvaku na vratima garsonijere u Dubravi.
Prema toj logici, prosječan čovjek bi na računu trebao držati iznos dovoljan da pokrije stanarinu, koja je trenutačno u rangu najma dvorca u Versaillesu, režije, hranu, gorivo, sve pretplate na streaming servise koje ne gleda, “psihološki buffer”, što je vjerojatno stručni naziv za alkohol, i još ponešto “za svaki slučaj”. Jer nikad ne znaš kad će ti hotel rezervirati predautorizaciju na kartici, a svi mi živimo u konstantnom strahu da će nas usred utorka netko oteti i prisiliti da noćimo u predsjedničkom apartmanu Hiltona. To je apsolutno najčešći financijski problem u Hrvata. Odmah nakon razmišljanja o tome kako kupiti pola kile mljevenog mesa, a da kartica ne vrisne od muke.
I onda se jave oni “finfluenceri” s pitanjem “Zašto ne investiraš u nekretnine?” Stvarno, zašto? Možda zato što se trenutačno za cijenu bubrega i pola jetre nudi “šarmantan stan u suterenu” od 12 kvadrata, gdje je tuš-kabina ujedno i kuhinja, pa možeš prati kosu dok miješaš zapršku, a imaš i spektakularan pogled na gležnjeve prolaznika. Ali hej, “novac mora raditi za tebe”, kažu oni. Moj novac trenutačno ne radi ništa, on je na bolovanju. U komi je.
Pazite sad ovo. Financijski stručnjaci upozoravaju da je opasno imati previše novca na tekućem računu jer ga inflacija izjeda. Ovo je fascinantna informacija za ljude koji kraj mjeseca čekaju s toliko entuzijazma da im bankovna aplikacija počne slati poruke “Jeste li sigurni da želite kupiti taj jogurt? Možda da probate s postom?”
Također, kažu da prevelika količina novca na računu potiče “impulzivnu potrošnju”. Srećom, ja taj problem nemam. Prilično je teško impulzivno trošiti novac koji fizički ne postoji u novčaniku ni na kartici. Moja jedina impulzivna kupnja je kad se ohrabrim i kupim onaj skuplji toaletni papir s mirisom breskve. To je moj “vuk s Wall Streeta” trenutak. Osjećam se kao da posjedujem pola naftne kompanije dok brišem suze tim troslojnim luksuzom.
Stručnjaci kažu da bismo trebali pedantno bilježiti svaki trošak. Sjajna ideja. Obožavam taj mazohistički hobi gdje u subotu navečer sjedim i zapisujem da sam kupila kruh za euro i pol, mlijeko za euro, čokoladu za dva eura, zatim još jednu jer je bila na akciji, i treću jer mi se plače od tog zapisivanja.
Nije da nisam probala, jesam. I odustala nakon dva dana. Shvatila sam da postoji određena razina duševnog mira koja dolazi isključivo iz potpunog neznanja.
Još jedna odlična preporuka je imati fond za hitne slučajeve u visini šest mjesečnih plaća. Odvojen. Da se stvori “psihološka barijera”. Slažem se. Moja najbolja psihološka barijera je to što kad pokušam podići novac, a bankomat mi izbaci poruku “Hahahahaha, ne.” Nema jače barijere od nule na ekranu. To te instantno izliječi od svake želje za kupovinom.
Dok stručnjaci i finfluenceri raspravljaju o “diverzifikaciji portfelja” i “kripto-novčanicima”, mi smrtnici imamo puno sofisticiraniji plan. Zove se “Bože, ako može samo da prođe kartica, zapalit ću svijeću u katedrali čim sjedne dječji doplatak.”
U stvarnom svijetu, gdje kvadrat stana u Zagrebu košta kao manji otok na Karibima, a cijena kave raste brže od moje dioptrije, financijska stabilnost je vrlo jednostavna.
Nastupa onog trenutka kad shvatiš da na računu još ima dovoljno za kruh. Ako ima i za maslac, to se više ne smatra “rezervom”, to je investicijska pobjeda. A ako ti ostane za kavu na rivi subotom ujutro, ti si, prijatelju, onaj 1 % o kojem svi pričaju.
Zabaci glavu, naruči tu čašu vode s ledom kao da posjeduješ pola rive i ne pitaj za cijenu dok kartica još ne javlja pogrešku. Uživaj u tom gutljaju luksuza dok ti se imovina sastoji od dvije prazne boce povratne naknade i nade u bolje sutra.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
