Na kraju sela, ondje gdje se put sužava i postaje zemlja, stajala je kuća od svijetlog kamena s plavim kapcima koji su se zatvarali tiše od drugih.
U toj kući živio je dječarac Zvončić koji je svijet mjerio drugačijim korakom.
Živio je s majkom koja je ujutro otvarala prozore prije nego što bi se ptice sasvim probudile, i s bakom čije su ruke mirisale na brašno, lavandu i stare ladice. Kuća je uvijek imala neki zvuk; kuhanje kave, škripanje poda, pasji uzdah, listanje papira.
Zvončić je imao tamnu kosu uredno podšišanu, ali nikada potpuno poslušnu, naočale s tamnim okvirima koje su mu davale ozbiljnost kakvu su drugi stjecali tek kasnije. Oči su mu bile budne i tople – kao i njegov zvonki osmijeh, ali pomalo tvrdoglave – kao da ne pristaju na prvi odgovor.
Njegove noge nisu hodale kao tuđe.
Hodale su promišljeno.
Kao da prvo poslušaju zemlju pa tek onda zakorače.
Zato je imao psa.
Velikog, zlatnog labradora – Foresta, širokih šapa i još šireg srca. Forest je volio ležati na hladnim pločicama kuhinje, jesti više nego što je pristojno i maziti se više nego što je potrebno. Lajao bi samo kad bi mu radost prešla granicu šutnje.
Kad bi Zvončić zastao, Forest bi zastao.
Kad bi Zvončić krenuo, Forest bi krenuo.
I tako su činili jedan ritam.
Iza kuće je, na komadu ravne zemlje stajao obruč bez mrežice, zakucan u staru dasku. Lopta mu je bila izlizana, s tragovima ljeta i prašine. Kad bi bacio, nije žurio. Podizao bi loptu visoko, gotovo svečano, kao da razgovara s njom.
U sobi mu je visjela slika jednog košarkaša.
Ne zato što je slavan.
Nego zato što je znao da se pad može pretvoriti u let.
Ali Zvončić nije bio samo igrač.
Bio je i krojač sitnih svijetova.
Nosio je maslinastozelenu košulju s velikim džepovima kakvu nose istraživači iz starih knjiga. Na rukavima je nosio tamnoplave zakrpe, ne zato što su bile potrebne, nego zato što su se činile točne. Ispod košulje bijelu majicu s tankim crtama – poput nacrta koji tek čeka da postane zgrada.
Hlače su mu bile tamne, mekane, a na nogama svjetlosmeđe cipele od brušene kože, pomalo starinske. Vezice su bile crvene.
Nitko nije znao zašto crvene.
On jest.
U džepu je uvijek nosio presavijeni papirić s nedovršenom pjesmom ili skicom nekog zamišljenog znaka.
Volio je kuhinju koliko i teren. Mijesio je tijesto ozbiljno, kao da pregovara s brašnom. Pekao je kolače po bakinim receptima, ali bi uvijek nešto itmijenio – malo više cimeta, ili oblik, neobičnu šaru na vrhu.
Volio je i stare stvari.
Zahrđale ključeve.
Drvene kutije.
Satove koji kasne.
Govorio je da starine pamte ono što mi zaboravljamo.
Iznad kuće uzdizalo se brdo.
Nekad ga je prelazio bez mnogo razmišljanja.
Sad je stajao podno i gledao ga dulje nego prije.
Brdo nije bilo previsoko.
Ali brdo je bilo dovoljno.
Forest bi tada ustao i potegnuo se uz njega, kao da čeka naredbu koja još nije izgovorena.
I jednoga dana, dok je u džepu orevrtao presavijeni papirić, a lopta ležala mirno, uz zid, osjetio je kako u njemu nešto tiho sazrijeva.
Nije to bila ljutnja.
Nije ni tuga.
Bila je odluka.
I ona se nije mogla peći kao kolač.
Morala se prijeći.
Petar Šitum
