Dječaku s pogledom dubljim od godina,
s rukama koje su učile šutjeti
umjesto grliti —
svijet nije dao mnogo,
ali majku mu je dao..
Tu toplinu u obliku glasa,
nadu u mrvicama kruha,
i vjeru u ljubav koja ne odlazi.
Ne odustaje.
Otac je bio sjena,
odsutna i preglasna u isto vrijeme.
U njegovom imenu
nije bilo doma,
samo praznina koja odzvanja
kad netko kaže “tata”.
A majka…
ona je bila i zid i nebo,
i sve između.
Dok su joj ruke mirisale na umor,
pogled joj je svijetlio od nade.
Bila je njegova vojska u haljini,
njegov štit od svijeta,
njegov dokaz da postoji toplina
koja ne traži ništa zauzvrat.
Njezine suze padale su tiho
dok se u snovima smijao,
da ga ne probude.
Svakog jutra skupljala je snagu
među pepelom jučerašnjih briga,
i opet se smiješila
kao da život nije težak,
kao da bol nije stvarna.
On je rastao u njezinim rukama,
Među njenim grudima
učio što znači opstati —
ne zato što je jednostavno
nego zato što se ne odustaje lako.
Nije imao djetinjstvo,
imao je borbu.
Godine su ga lomile,
ali svaka njegova rana
postala je njezin ponos.
Svaka njegova pobjeda
nosila je njezine ruke u pozadini.
I dok su se druga djeca igrala snovima,
on se igrao tišinom —
dok srcu je nedostajalo
“sine,na tebe sam ponosan”.
Njegove su rane rasle zajedno s njim,
ali nisu ga ubile.
Samo su mu ojačale dušu i naučile
da prepozna bol —
i ne ponovi je.
Godine su ga lomile,
ali svaka pukotina postala je prozor
kroz koji je ulazila svjetlost.
Sada stoji uspravno,
ne kao onaj dječak bez očevog oslonca,
već kao čovjek
koji zna koliko vrijedi.
Nema više potrebu dokazivati se
onima koji ga nisu znali voljeti.
Jer dokazao je sebi
da ljubav koju nije dobio —
može sam postati.
Dječače moj,ranjive prošlosti,
sada znaš:
snaga nije ono što dobiješ,
nego ono što preživiš
i pretvoriš u svjetlo.
Marijana Šimić
