Nisam pogriješila što sam ga posudila. Kratak je, a snažan. Odjekuje.
Zeno je dječak optužen za ubojstvo i zatvorsku kaznu odslužuje u Nisidi, maloljetničkom zatvoru..
Njegova mu zatvorska učiteljica obeća da će se založiti za njega da dobije koji dan dopusta za Božić ako svoje misli i život pretoči na list papira.
Zeno ne uljepšava život kojim je živio. Otac mu je također u zatvoru, maltretirao je i tukao Zenovu majku, sestra mu je udana, a majka? Majka je činila sve da barem djeca imaju nešto iako je i to nešto bilo gotovo ništavno.
Na stotinjak stranica ispisana je jaka, snažna priča o maloljetniku koji si je, spašavajući živu glavu, potpisao zatvor.
Dirnula me činjenica da je Enzo sve to kristalno vidio. I kako kaže: on nikada nije bio dijete. Nije znao biti dijete jer je uvijek bio okružen surovim i teškim životnim uvjetima koji su ga primorali, na kraju, da postane dio krim miljea. Na stranicama koje ispisuje, jasno se očituje ljubav prema majci.
Zaista nisam pogriješila što sam posudila ovu knjigu. Sa sobom nosi težinu, ali i otvara oči pogotovo nad sudbinom djece koja su stavljena u nemoguće pozicije iz kojih je tesko izaći, a sve to zbog teških obiteljskih nesređenih odnosa, ali i zbog razdoblja u kojem su živjela.
“Ja nisam ono što sam napravio.
Ali sam i to.”
Moje najtoplije preporuke za ovaj roman.
Magdalena Jelić
