U praskozorju gdje se tišina razlijeva,
dok mrak još šapuće zadnje laži nebu,
budi se dan — neuredan, razbarušen,
poput misli što se roje u ludom srcu svijeta.
Sunce, prosuto staklo, reže obzor,
crvena sablja što siječe snove noći,
a vjetar — nemirni prorok —
prevrće lišće kao stranice zaboravljene knjige.
Grad se migolji iz utrobe tame,
zijeva umoran od jučerašnjih koraka,
i svaki prozor trepće kao oko božanskog svjedoka
što vidi i ne razumije.
Iznutra — oluja.
Iznutra — vatromet nedovršenih misli.
Kaos iza rebara —
svitanje u ljudskom obliku.
Ponekad dan počinje krikom,
ne pticom;
ponekad jutro nije obećanje,
nego podsjetnik.
Ali u tom metežu boja i sumnji
svjetlost se tvrdoglavo rađa,
kao da još vjeruje
da je moguće iznova.
Na horizontu — paradoks:
i smrt i rođenje,
i početak i kraj
sjednu za isti stol.
I dok se zlatne iskre razlijevaju nebom,
kaos polako, oprezno,
odlaže svoje oštrice —
i pretvara se u nadu.
Jer svitanje je uvijek pjesnik:
ono piše svijet iz početka,
korak po korak,
zrak po zrak,
kao da prvi put diše.
Marijana Šimić
