Vratili smo se. Ne spektakularno, dolazimo bez orkestra i vatrometa, ali tu smo.
Kad kažemo “mi”, ne mislim na neku savršeno uhodanu redakciju s rokovima, uredskim stolovima i kavama koje se piju dok su još tople.
“Mi” smo oni koji pišu između obaveza, umora i života. Oni koji znaju da pauza ne znači odmor, nego samo drugačiji kaos. Oni koji su se nakratko maknuli pa se vratili jer je postalo očito da nam je lakše kad se možemo izraziti pisanjem.
Ne pišemo jer imamo rješenja. Pišemo zato što nam ponekad naši tekstovi dođu kao zadnja linija obrane prije nego što počnemo vikati na nepoznate ljude u prometu, ili one malo manje nepoznate, kod kuće. Ili na radnom mjestu, ovisno o danu.
Pišemo različito. Među nama ima onih koji se brane humorom, ali i onih koji biraju tišinu poezije, prozu ili osvrte na pročitano. Njegujemo različite stilove, ali imamo istu potrebu. Izraziti se iskreno, iz srca. Ponekad i bez filtera.
Ovdje nećete pročitati savjete kako živjeti bolje jer to ne znamo ni mi sami. Da znamo, vjerojatno bismo ih već primijenili.
Ali znamo da nije baš sve u pozitivnom razmišljanju, da se neke stvari ne poprave s onim “samo se nasmij i opusti”, i da je sasvim u redu ako ti je danas maksimum samo preživjeti dan.
Bit će tekstova o životu kakav jest.
O sitnicama koje se nakupljaju.
O umoru koji se ne vidi na fotografijama.
I o smijehu koji često dođe tek kad shvatiš da je alternativa plakanje pa se odlučiš za manje zahtjevnu opciju.
Ako se pitate je li ovo mjesto za vas, vjerojatno jest.
Ako ste savršeno posloženi i uvijek znate što radite, i vi ste dobrodošli. Možda nam čak i objasnite kako vam to uspijeva.
Mi smo tu.
Ne zato što imamo sve pod kontrolom, nego zato što svatko od nas piše na svoj način, a ti naši tekstovi samo trebaju pronaći put do vas, što nije uvijek lako u svijetu koji baš i nema previše strpljenja za riječi.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
