Od kad je svijeta i naroda, od kad je roda i poroda novorođeni su na svijet dolazili goli i ovisni.
Ovisna su ta dječica o volji i sposobnostima odraslih da ih vode kroz život. Ovisni o nekome tko će ih hraniti, grijati, prati i presvlačiti, ovisni o nekome da ih na životu održi.
Od prvog daha kojega je itko udahnuo, svi ljudi na svijetu imaju iste potrebe za život.
Kroz odrastanje, svako dijete je potrebito pomoći odraslih.
Potreban mu je netko tko će ga poticati da iz ležećeg položaja pređe u sjedeći, da iz sjedećega pođe puzati da bi se postepeno podigao na noge i naučio koračati.
Čovjek je društveno biće pa se iz toga izrodila i potreba za druženjem, za socijalizacijom, potreba da prihvaća i bude prihvaćen.
Za zdrav razvoj emocionalnog dijela jedne ljudske jedinke, kako djeteta tako i odrasloga čovjeka, potrebna je ljubav.
Kroz razvoj je uočeno da su ljudske sposobnosti različite.
Netko matematiku svladava s nevjerojatnom lakoćom, netko s puno truda i muke usvaja tek osnove.
Netko od rane dobi do savršenstva izbrusi grafomotoriku; nadaren je za crtanje, slikanje, pisanje slova, netko je nadaren savršenim sluhom pa u glazbi briljira, netko je vješt sportaš.
Bez obzira na neobičnu lakoću kojom pojedinci svladavaju određene zadatke, svi imaju jednake potrebe, da budu shvaćeni, prihvaćeni i voljeni.
Sve potrebe koje čovjeka čine čovjekom su jednake.
Često čujem ili pročitam članak o osobama s posebnim potrebama i uvijek mi taj naziv zapara dušu.
Pitam se koje to posebne potrebe itko može imati, koje su uopće “posebne potrebe”?
Poznajem ljude koji su odrasli uz određene poteškoće, kasnije su uspjeli razvezati jezik i počeli govoriti, ali za život su imali potpuno normalne potrebe, već ranije navedene.
Poznajem i osobe koje žive s određenim invaliditetima koje su okrenuli u svoju korist i svojim životom pokazali svijetu i narodu da im nebo nije ništa više udaljeno samo zato što im je tjelesni rast stao kad su dosegnuli visinu od 130 cm.
Osobno poznajem mladu damu koja je patuljasta rasta, ali kad god joj je netko rekao “Marina, nećeš moći doseći visine”, rekla je sebi, a i svima ostalima, da su to njihove, a ne njezine granice. Kako je to govorila riječima dok je gradila i krčila svoj životni put, tako to danas govori djelima dok drugima pomaže staze života učiniti prohodnijima.
Poznajem tu mladu damu niskog rasta, ali većeg i jačeg karaktera, čvršće volje i ispunjenijeg srca negoli su mnoge “visoke” osobe i bogatijom se osjećam jer poznajem toga patuljastoga diva.
Poznajem i jedno dijete od 50 godina.
Da, dijete je to u tijelu odrasle osobe, na granici da to tijelo postane starica. Njezin je mentalni rast stao na dobi djeteta od 3,4 godine.
Dobro ju poznajem i sa sigurnošću mogu reći da ni ona nema nikakve posebne potrebe za život. I njoj su, kao i meni, potrebni majka, otac, potrebni su joj, kao i meni, braća i sestre, ljudi…
Ako osoba nešto ne može napraviti samostalno, ne čini ju to osobom s posebnim potrebama.
Osobe su to koje imaju poteškoće za svladavanje određenih radnji, neke su osobe čak i nemoćne da neke radnje izvedu, ali za život imamo svi jednake potrebe!
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
