Freida me svakom novom knjigom sve više šokira, sve više ostavlja bez teksta i sve više oduševljava. Počela sam s njezinom “Kućnom pomoćnicom”, ali da se razumijemo , trileri van tog “serijala” – definitivno su joj puno,puno bolji.
“Profesorica” i “Dečko” su me rastrojili do samoga kraja. Lijep i pitak stil pisanja, napetost, kratka poglavlja, likovi od koji su svih sumnjivi barem malo te obrati, fenomenalni obrati i neočekivani – čine Friedu. I iz tog razloga je prikupila brojne fanove diljem svijeta.
Ne mora biti sve krvavo da bi bilo napeto, uzbudujuće. Ne moraju se uvijek rezati dijelovi tijela da bi priča imala zlokoban prizvuk. Da bi čitatelj napeto sjedio i jednako napeto okretao stranice.
Ima nešto u tom čekanju, tom šuljanju prema kraju.
Freida opisima i radnjom svojim trilerima daje posebnu notu. A da ne govorim o likovima. Natjera te da promišljaš, razmišljaš i svejedno te navodi na krivi trag što ti, jadan, otkriješ na kraju.
Ne mogu reći da se nisam u jednom trenutku pitala: a da nije ta osoba? No, kako to obično biva, odmahnula sam glavom jer nisam, nisam tu osobu htjela vidjeti an taj način.
Ipak, Freida je učinila još jednom da zabezeknuto sjedim na kauču, da se zapitam kako je to moguće i da zaključim kako je njezin roman bolesno odličan.
Moje preporuke imate. A “Dečko”?
Pazite kome vjerujete i s kim idete na spojeve. To bi Vam mogao biti prvi i posljednji izlazak.
Magdalena Jelić
