Sjećate li se vremena kad smo fotografirali hranu samo zato da bismo se prisjetili kako je izgledala prije nego što smo je pojeli? Danas ljudi ne jedu ako tanjur nije fotogeničan. I ne, nije dovoljno da je lijep, mora imati dobar kut, decentno svjetlo i barem tri filtera da izgleda kao da ju je kuhao anđeo, a ne mikrovalna.
Snimke života postale su reklame za život. Svi se smiju, svi su opušteni, nitko se ne znoji, nitko nema podočnjake, a svaka kava izgleda kao da ju je osobno zapjenio barista iz Pariza.
U stvarnosti pijemo instant kavu iz Lidla i nosimo trenirku koja pamti bolja vremena.
Zatim videa u kojima ljudi plešu u kuhinji, kućni ljubimci filozofiraju, bake otkrivaju tajne dugovječnosti dok ja samo pokušavam skuhati ručak da se ne opečem i sve to gledam jer algoritam zna da volim “zabavne” sadržaje. I tako se uhvatim kako tri sata gledam tuđe živote, uvjerena da svi žive bolje, zabavnije, bez stvarnih problema. Barem dok ne shvatim da pola njih uopće ne postoji.
Da, jer danas više ne znaš tko je stvaran. Ljudi se proizvode kao novi modeli automobila. Svake godine sve ljepši, pametniji i s manje emocija. Lica bez bora, tijela bez gravitacije, životi bez greške.
A mi, obični smrtnici, sjedimo doma u pidžami s rupom, gledamo to savršenstvo i pitamo se gdje smo pogriješili.
Istina je da nismo. Samo smo još uvijek stvarni. I to je danas skoro pa mana. Jer ako nisi filtriran, digitalno dotjeran i barem malo umjetan, riskiraš da te svijet preskoči.
Zato, ako vas ikad uhvati tuga jer vaš selfie nema 5000 lajkova, sjetite se da možda ti “lajkani” ljudi uopće nisu ljudi. Možda su samo isprogramirane iluzije koje nikad nisu ni trebale spavati za dobar izgled bez podočnjaka ni gladovati za savršenu liniju.
Ne znam za vas, ali ja biram ostati u svojem svijetu s mutnom kamerom, lošim osvjetljenjem i izrazom lica koji ne zna gdje je filter. Jer koliko god to bilo “nesavršeno”, barem znam da sam ja – ja. Bez Photoshopa, s borama, dvije brade i realnim brojem godina koje se, gle čuda, ne mogu izbrisati jednim potezom prsta po ekranu.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
