U početku,
bila sam kap rose
na dlanu svemira.
Skačem kroz travu,
duša mi je lepršava i laka,
ne zna ni svoje rubove ni pravce,
samo juri za leptirima misli
što mijenjaju boje svaki dan.
U meni nema straha,
jer ne znam gdje bih ga stavila.
Smijeh mi je šuma,
razigrana,
neukroćena.
Ali negdje između skoka i tišine,
postajem djevojčica.
Tijelo mi počinje crtati granice,
misli mi rastu kao visoka trava.
Pojavljuju se ogledala –
u očima drugih.
Počinjem se pitati:
Jesam li ona koju gledaju,
ili ona koja šuti kad gledaju?
Zašto mi tijelo više nije dom,
već hodnik pun nepoznatih vrata?
Gdje se skriva ona što je trčala bosa,
što nije znala da mora biti nešto drugo?
Tada počinjem sanjati.
U snovima govorim jezikom vode,
gledam lica bez crta,
ulazim u sobe koje nemaju zidove.
Tamo, u tom prostoru bez vremena,
psiha mi šalje poruke presvučene simbolima:
ključevi bez brave,
ptice bez sjene,
ruke koje me zovu iz dubine.
Nesvjesno me grli bez pitanja.
U njemu rastu slike koje nisam nacrtala,
želje koje nisam smjela priznati,
i tuge koje su se prerušile u snove.
Svjesno sam ono što obasja sunce.
Nesvjesno – to su oblaci, magle,
podzemne rijeke što pjevaju tiho,
ali nose sve.
Svijest je bila svjetiljka slabašna,
treperava među granama.
Obasjavala je samo što je htjela –
masku osmijeha,
svrhu privida.
A nesvjesno,
to bijaše korijen zmijski,
uvijen oko kostiju predaka.
Neukrotiv,
zagonetan,
plodan tamom.
Rastem u djevojku.
Duša mi se širi,
ali u njoj nastaje pukotina.
Nosim svoju kosu kao zastavu,
ali pod kožom gorim pitanjima:
Zašto me žele kad se smijem,
a zaborave kad sam tiha?
Koliko mene stane u “da”,
kad “ne” nisam ni naučila?
Koja sam ja među onima koje glumim?
Mjesečeve mijene u meni se ogledaju.
Ponekad sam puna –
sjajim, odvažna,
glasna u svojim čežnjama.
Ponekad tamna,
zatvorena u sebe,
kao šapat u sobi bez prozora.
I svaka mijena mi donosi pitanje:
Kome sam sve rekla “volim”
dok sam zapravo tražila sebe?
Koji dio mene odlazi kad se povučem,
a koji ostaje čuvati tišinu?
Postajem žena.
Duša mi je sada hrastovina –
čvorasta, umorna i mudrija.
U meni šumi šapat zemlje,
i ja ga razumijem.
Počinjem govoriti s korijenjem.
Zastajem na raskršćima vlastitih tišina.
Zašto meni vjetar nosi tuđe riječi,
zašto kad se s njim šumim,
ne čujem svoj glas?
I još tražim,
ali ne više kao onaj što luta,
već kao zemljopisac vlastite tame.
Jer spoznaja nije dolazak,
već hodanje kroz šumu
gdje drveće zaboravlja
što je bilo sjena.
Postajem krajolik.
U meni šuma –
i ona koju sam odbila zalijevati,
i ona koja je rasla iz boli.
U meni more –
valovi pitanja,
povratne struje krivnje i slutnje.
U meni planina –
tišina što se ne mora objasniti,
samo nositi.
U meni pustinja.
U njoj više ne pitam – slušam.
Svaka zrnca pijeska sadrže sjećanje.
Svaka kora pod nogom zna moje ime.
I kad pogledam prema unutra,
vidim put kojim sam hodala:
djevojčicu s rukama punim leptira,
djevojku što je nosila masku kao krunu,
ženu što je u šutnji pronašla glas.
Više ne pitam tko sam.
Sada hodam s njom –
sa sobom.
S onom što je bila kap,
pa stablo,
pa vatra u prsima.
Ne nestajem.
Vraćam se.
U šumu.
U stijenu.
U vodu.
U dah.
Jer duša nije putnica.
Duša je put.
I sve što jesam –
već je jednom sanjalo mene.
Nina Vukadin
